Irska – kako sam ipak otišao

[trouble]

Autor Drvoje

Onaj post prije editiranja je bija puno bolji, stojko muahahahah

Ma da al to vodi samo u besmislenu prepirku i ciji je veci.

Pazi ti uspjeha,nastancat djecu i brinut se o njima. To radi 99% ljudi mojeg godista. Brijem da bi drzava bankrotirala na laznim zlatnim medaljama da ih dijeli za to.

Drugo,zivotno iskustvo me naucilo da se radi o jebackom poremecaju dobro znanom kao "hrvatski jal" kad god se ljude naziva uhljebima kad nasljede nesto. Baka bi naravno trebala svoju nekretninu spaliti ili pokloniti azilu u Desincu ili Sigurnoj kuci "Plavo Oko" umjesto sinu/unuku.

Obicno takvi jalni ljudi zacepe labrnju onog dana kad im starci ostave jedinu nekretninu koju su si priustili tjekom zivota.

[jopis]

Autor Friday

Znam da treba biti zahvalan za bilo šta u lijepoj našoj ali meni je nejasno kako netko može biti zadovoljan sa plaćom od 5.000 kn. Meni su se svi čudili kad sam rekao da odlazim jer sam solidno zarađivao (10-12 mjesečno + povremeni fuševi koji su se jako dobro naplaćivali). Moj početak u ovoj branši je isto bio minimalac i uspio sam se bez ičije pomoći izboriti za sebe (nemam čak ni faks završen).

Nisam se htio uplitat u ovaj topic, al na ovo napisano jednostavno ne mogu ne odgovorit.
Gle, stvar je vrlo jednostavna, netko će cijeli život letit za parama, nekom je uvijek malo koliko god da ima, netko voli radit ko konj od jutra do mraka, a netko želi uživat u životu na svoj način i bit sretan. Pare nisu sreća, bez njih se ne može, ali se može i sa normalnim svotama kao što je eto tih 5000kn u hr, sasvim normalno živiti, i bit živ, zdrav i sretan Nekom je najvažnije bit u okruženju sa svojom obitelji, živjeti normalno i nemati afinitete prema autu od 100 'iljada eura, stanu u metropoli i apartmanu na moru, nego doći s posla u 2,3 popodne i provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, ne robovati poslu i uništavati zdravlje svakodnevnim 12 satnim ili kao moj bratić u njemačkoj 16 satnim radnim vremenom....
Znam da je ovo napisano ispalo malo filozofski, ali ne mogu drukčije objasnit što želim reći. Je, teže je živjeti sa manjim primanjima, to je svakom jasno, ali čovjek treba napraviti balans između zadovoljnog i sretnog života i (ne)robovanja poslu i letenja za novcima cijelog života. Šta vrijedi imat milju na računu ak vidiš svoje dijete kako ja kažem na razglednici, onda kad im je najpotrebnije roditeljstvo i ljubav dok su mali, provodit s njima pet minuta navečer prije spavanja i vikendom koji sat, šta vrijedi letit za parama od 25e do 50e pa te klepi infarkt sa 52, šta vrijedi vozit novi auto od 50 k eura kad si radio od 7 do 7 svaki dan da si ga priuštiš provest nedjeljom sat-dva, itd., mogu nabrajat do preksutra.
Ponavljam, najvažniji je balans između materijalnog i duhovnog. Najveći problem ovog kapitalističkog društva (globalno gledajući) je zanemarivanje temeljnih stvari kao što su obitelj i djeca, nauštrb stavljanja posla i novaca kao prioritetnih stvari. Ima frikova koji su sretni samo ako imaju love i zarađuju čim više i ne je.e ih ništa drugo, ali to su, ponovit ću, frikovi, nema tu sreće. Nebrojeno puta sam zadnjih 10ak godina bio na žalost na sprovodima likova od 40-50 godina koji su na papiru lagodno živili puni para, pa umrli od infarkta, moždanih ili od raka u tim godinama. Morbidan primjer, ali tužan i istinit, i sve češći.
Znam da smo svi jedinke i ne mislimo isto, ali ovo gore je my 5 cents o tome. Život je prekratak i predragocjen da bi ga se svelo na letaranje za lovom i ostavljanje kostiju na poslu po cijele dane....

[Brko]

+1

[QuidZz]

Autor jopis

Nisam se htio uplitat u ovaj topic, al na ovo napisano jednostavno ne mogu ne odgovorit.
Gle, stvar je vrlo jednostavna, netko će cijeli život letit za parama, nekom je uvijek malo koliko god da ima, netko voli radit ko konj od jutra do mraka, a netko želi uživat u životu na svoj način i bit sretan. Pare nisu sreća, bez njih se ne može, ali se može i sa normalnim svotama kao što je eto tih 5000kn u hr, sasvim normalno živiti, i bit živ, zdrav i sretan Nekom je najvažnije bit u okruženju sa svojom obitelji, živjeti normalno i nemati afinitete prema autu od 100 'iljada eura, stanu u metropoli i apartmanu na moru, nego doći s posla u 2,3 popodne i provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, ne robovati poslu i uništavati zdravlje svakodnevnim 12 satnim ili kao moj bratić u njemačkoj 16 satnim radnim vremenom....
Znam da je ovo napisano ispalo malo filozofski, ali ne mogu drukčije objasnit što želim reći. Je, teže je živjeti sa manjim primanjima, to je svakom jasno, ali čovjek treba napraviti balans između zadovoljnog i sretnog života i (ne)robovanja poslu i letenja za novcima cijelog života. Šta vrijedi imat milju na računu ak vidiš svoje dijete kako ja kažem na razglednici, onda kad im je najpotrebnije roditeljstvo i ljubav dok su mali, provodit s njima pet minuta navečer prije spavanja i vikendom koji sat, šta vrijedi letit za parama od 25e do 50e pa te klepi infarkt sa 52, šta vrijedi vozit novi auto od 50 k eura kad si radio od 7 do 7 svaki dan da si ga priuštiš provest nedjeljom sat-dva, itd., mogu nabrajat do preksutra.
Ponavljam, najvažniji je balans između materijalnog i duhovnog. Najveći problem ovog kapitalističkog društva (globalno gledajući) je zanemarivanje temeljnih stvari kao što su obitelj i djeca, nauštrb stavljanja posla i novaca kao prioritetnih stvari. Ima frikova koji su sretni samo ako imaju love i zarađuju čim više i ne je.e ih ništa drugo, ali to su, ponovit ću, frikovi, nema tu sreće. Nebrojeno puta sam zadnjih 10ak godina bio na žalost na sprovodima likova od 40-50 godina koji su na papiru lagodno živili puni para, pa umrli od infarkta, moždanih ili od raka u tim godinama. Morbidan primjer, ali tužan i istinit, i sve češći.
Znam da smo svi jedinke i ne mislimo isto, ali ovo gore je my 5 cents o tome. Život je prekratak i predragocjen da bi ga se svelo na letaranje za lovom i ostavljanje kostiju na poslu po cijele dane....

Ni sam ne bi bolje napisao. +1.

[WraGG]

Autor jopis

Nisam se htio uplitat u ovaj topic, al na ovo napisano jednostavno ne mogu ne odgovorit.
Gle, stvar je vrlo jednostavna, netko će cijeli život letit za parama, nekom je uvijek malo koliko god da ima, netko voli radit ko konj od jutra do mraka, a netko želi uživat u životu na svoj način i bit sretan. Pare nisu sreća, bez njih se ne može, ali se može i sa normalnim svotama kao što je eto tih 5000kn u hr, sasvim normalno živiti, i bit živ, zdrav i sretan Nekom je najvažnije bit u okruženju sa svojom obitelji, živjeti normalno i nemati afinitete prema autu od 100 'iljada eura, stanu u metropoli i apartmanu na moru, nego doći s posla u 2,3 popodne i provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, ne robovati poslu i uništavati zdravlje svakodnevnim 12 satnim ili kao moj bratić u njemačkoj 16 satnim radnim vremenom....
Znam da je ovo napisano ispalo malo filozofski, ali ne mogu drukčije objasnit što želim reći. Je, teže je živjeti sa manjim primanjima, to je svakom jasno, ali čovjek treba napraviti balans između zadovoljnog i sretnog života i (ne)robovanja poslu i letenja za novcima cijelog života. Šta vrijedi imat milju na računu ak vidiš svoje dijete kako ja kažem na razglednici, onda kad im je najpotrebnije roditeljstvo i ljubav dok su mali, provodit s njima pet minuta navečer prije spavanja i vikendom koji sat, šta vrijedi letit za parama od 25e do 50e pa te klepi infarkt sa 52, šta vrijedi vozit novi auto od 50 k eura kad si radio od 7 do 7 svaki dan da si ga priuštiš provest nedjeljom sat-dva, itd., mogu nabrajat do preksutra.
Ponavljam, najvažniji je balans između materijalnog i duhovnog. Najveći problem ovog kapitalističkog društva (globalno gledajući) je zanemarivanje temeljnih stvari kao što su obitelj i djeca, nauštrb stavljanja posla i novaca kao prioritetnih stvari. Ima frikova koji su sretni samo ako imaju love i zarađuju čim više i ne je.e ih ništa drugo, ali to su, ponovit ću, frikovi, nema tu sreće. Nebrojeno puta sam zadnjih 10ak godina bio na žalost na sprovodima likova od 40-50 godina koji su na papiru lagodno živili puni para, pa umrli od infarkta, moždanih ili od raka u tim godinama. Morbidan primjer, ali tužan i istinit, i sve češći.
Znam da smo svi jedinke i ne mislimo isto, ali ovo gore je my 5 cents o tome. Život je prekratak i predragocjen da bi ga se svelo na letaranje za lovom i ostavljanje kostiju na poslu po cijele dane....

Otišao, bio 2 mjeseca bez obitelji, radio po 10-12h dnevno i skuzio da je ovo gore najveca istina po ovoj temi. Mogao sam ostati, ali ne zelim da me djeca zovu "čiko".
E sad, ovakvo nesto sigurno ne bih govorio da spajam kraj s krajem i da im nemam za sto staviti kruh na stol. Onda bih sigurno ostao gore. Ovako sam skontao da smo sasvim lijepo i tu zivjeli i vratio se. Ako kad dođe situacija da ne mozemo lijepo zivjeti sa mojim primanjima, idem ja nazad, ali ovaj put idemo svi zajedno. Nema sanse vise da idem bez njih, jer je to pakao u malom.

[Friday]

Autor jopis

Nisam se htio uplitat u ovaj topic, al na ovo napisano jednostavno ne mogu ne odgovorit.
Gle, stvar je vrlo jednostavna, netko će cijeli život letit za parama, nekom je uvijek malo koliko god da ima, netko voli radit ko konj od jutra do mraka, a netko želi uživat u životu na svoj način i bit sretan. Pare nisu sreća, bez njih se ne može, ali se može i sa normalnim svotama kao što je eto tih 5000kn u hr, sasvim normalno živiti, i bit živ, zdrav i sretan Nekom je najvažnije bit u okruženju sa svojom obitelji, živjeti normalno i nemati afinitete prema autu od 100 'iljada eura, stanu u metropoli i apartmanu na moru, nego doći s posla u 2,3 popodne i provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, ne robovati poslu i uništavati zdravlje svakodnevnim 12 satnim ili kao moj bratić u njemačkoj 16 satnim radnim vremenom....
Znam da je ovo napisano ispalo malo filozofski, ali ne mogu drukčije objasnit što želim reći. Je, teže je živjeti sa manjim primanjima, to je svakom jasno, ali čovjek treba napraviti balans između zadovoljnog i sretnog života i (ne)robovanja poslu i letenja za novcima cijelog života. Šta vrijedi imat milju na računu ak vidiš svoje dijete kako ja kažem na razglednici, onda kad im je najpotrebnije roditeljstvo i ljubav dok su mali, provodit s njima pet minuta navečer prije spavanja i vikendom koji sat, šta vrijedi letit za parama od 25e do 50e pa te klepi infarkt sa 52, šta vrijedi vozit novi auto od 50 k eura kad si radio od 7 do 7 svaki dan da si ga priuštiš provest nedjeljom sat-dva, itd., mogu nabrajat do preksutra.
Ponavljam, najvažniji je balans između materijalnog i duhovnog. Najveći problem ovog kapitalističkog društva (globalno gledajući) je zanemarivanje temeljnih stvari kao što su obitelj i djeca, nauštrb stavljanja posla i novaca kao prioritetnih stvari. Ima frikova koji su sretni samo ako imaju love i zarađuju čim više i ne je.e ih ništa drugo, ali to su, ponovit ću, frikovi, nema tu sreće. Nebrojeno puta sam zadnjih 10ak godina bio na žalost na sprovodima likova od 40-50 godina koji su na papiru lagodno živili puni para, pa umrli od infarkta, moždanih ili od raka u tim godinama. Morbidan primjer, ali tužan i istinit, i sve češći.
Znam da smo svi jedinke i ne mislimo isto, ali ovo gore je my 5 cents o tome. Život je prekratak i predragocjen da bi ga se svelo na letaranje za lovom i ostavljanje kostiju na poslu po cijele dane....

Znam hrpu ljudi koja godinama radi isti usran posao za iste usrane novce uglavnom braneći svoju poziciju upravo ovako kako si ti to napravio. Prilike prolaze pored njih i drugi ih grabe. Znaš da ni ja ne radim ko konj. Imam periode kad projekti stisnu pa se ustajem ranije ali nikada moja djeca nisu zbog toga ispaštala niti bilo šta drugo (battlefield, pijančevanja, šta god).
Ja imam 9 satno radno vrijeme (sat vremena je obavezna pauza, jbg) i to je to. Kod kuće povremeno malo fušarim ali uglavnom rano ujutro jer se i inače rano ustajem (često vikendom i prije 6 iako nemam nikakve obaveze).
Iz HR sam otišao zbog drugih stvari a ne zbog financija iako je ovdje i financijski sve naravno puno bolje.
Ja sam i u HR odlazio u druge firme iako sam imao dobro plaćen posao. 2014. sam dao otkaz u firmi u kojoj sam bio apsolutno nedodirljiv. Zadnje 2-3 godine nisam ni jedan jedini dan došao na posao na vrijeme. Radio sam što sam htio i kad sam to htio.
Dakle, mogu shvatiti kad netko zazire od odlaska na zapad gdje se radi 45 sati dnevno (iako je to bulšit bez premca) ali ako se nisi maknuo sa iste faking točke već godinama a znaš da radiš za pola kikirikija - onda definitivno nemaš nikakvih argumenata da to braniš. I ne, 5.000 kn nije nikakva lova ma kako netko skroman bio.

[WraGG]

Autor Friday

Znam hrpu ljudi koja godinama radi isti usran posao za iste usrane novce uglavnom braneći svoju poziciju upravo ovako kako si ti to napravio. Prilike prolaze pored njih i drugi ih grabe. Znaš da ni ja ne radim ko konj. Imam periode kad projekti stisnu pa se ustajem ranije ali nikada moja djeca nisu zbog toga ispaštala niti bilo šta drugo (battlefield, pijančevanja, šta god).
Ja imam 9 satno radno vrijeme (sat vremena je obavezna pauza, jbg) i to je to. Kod kuće povremeno malo fušarim ali uglavnom rano ujutro jer se i inače rano ustajem (često vikendom i prije 6 iako nemam nikakve obaveze).
Iz HR sam otišao zbog drugih stvari a ne zbog financija iako je ovdje i financijski sve naravno puno bolje.
Ja sam i u HR odlazio u druge firme iako sam imao dobro plaćen posao. 2014. sam dao otkaz u firmi u kojoj sam bio apsolutno nedodirljiv. Zadnje 2-3 godine nisam ni jedan jedini dan došao na posao na vrijeme. Radio sam što sam htio i kad sam to htio.
Dakle, mogu shvatiti kad netko zazire od odlaska na zapad gdje se radi 45 sati dnevno (iako je to bulšit bez premca) ali ako se nisi maknuo sa iste faking točke već godinama a znaš da radiš za pola kikirikija - onda definitivno nemaš nikakvih argumenata da to braniš. I ne, 5.000 kn nije nikakva lova ma kako netko skroman bio.

Ti si svjestan da je kod nas u BiH prosjecna placa 3000kn, a puno ljudi radi i za zakonski minimalac od 1600kn, naravno protuvrijednost u KM? Nemoj me pogresno shvatiti, i ja sam bio u istoj situaciji kao i ti, bio "nedodirljiv" na poslu, dobro zarađivao, ali mi je toga svega bilo na vrh glave i htio sam više. I odem ja lijepo u tu Njemačku da zaradim to više, i naravno zaradim duplo više prvi mjesec. Ali samo materijalno. U ta dva mjeseca sam shvatio da ne želim imati brdo novca i skupi auto. Shvatio sam da je sreća puno manje od toga, a opet puno više, čak nedostižno onome koji gleda sve kroz novce.
Trenutno sam nezaposlen, ali mi nije žao što sam se vratio.

[Friday]

Autor WraGG

U ta dva mjeseca sam shvatio da ne želim imati brdo novca i skupi auto. Shvatio sam da je sreća puno manje od toga, a opet puno više, čak nedostižno onome koji gleda sve kroz novce.
Trenutno sam nezaposlen, ali mi nije žao što sam se vratio.

Novci i dobar auto ti smetaju iz kojeg razloga?
Misliš da ja gledam sve kroz novce, ili?

[wnbeeeE]

Nije fer pretpostavljati da se vani radi puno sati. I u Hrvatskoj se na bausteli radi puno sati za kikiriki.
Ukoliko ne govorimo o bausteli, vani mozete ocekivati postovanje od poslodavca prema slobodnom vremenu svakog radnika. U to se ne ulazi i to se vrijeme ne dira.
Posao ne nosite doma, ja se mogu doslovce svaki dan nakon posla iskljucit kompletno, a to nisam osjetio u niti jednoj IT firmi u hrv.

U mom slucaju, nije bilo pitanje novca, bilo je pitanje mentaliteta i odnosa okoline prema coeku. I to ne samo u poslu, nego opcenito, to je drugaciji enviroment.
Enviroment gdje se podrazumijeva reci "thanks a million", "so sorry", "how are you?". U takvom okruzenju se covjek automatski osjeca drugacije, zivot ima drugaciji okus.
Najbanalniji primjer: nakon voznje busom svaki putnik zahvaljuje vozacu na prijevozu, vozac uzvraca nazad istom mjerom.
Automatski "sorry" dobivate za sve, tu je postovanje i respect prema svakome na prvom mjestu. Naravno da ce te naici na sve i svasta, ali govorim u globalu, u velikoj vecini slucajeva.

Imam feeling da kada god se pokrenu ove rasprave uvijek zakljucci budu isti, vani rintas ko konj i zaradis vise, ali doma je uzivancija ali uz besparicu.
To je zabluda, neistina, i svatko tko je otisao van raditi bilo koji posao koji nije baustela zna o cemu govorim. Drugo, sto se tice financija, jedinu razliku koju ja osjetim je da ljudi ovdje ne pricaju o financijama, o novcu.
Jednostavno im to nije dio dnevnog vokabulara. Cak i oni na minimalcu imaju dovoljno da ustede par stotina eura svaki mjesec. To je prva promjena koju sam osjetio, tih napornih babskih prica oko love nema. Cudno zvuci, ali je tako.

Zivot u hrvatskoj uz neku normalnu placu je lijep, i to mogu sada sa sigurnoscu reci kada sam isprobao zivot van nje. Svi smo drugaciji, svi imamo drugacije zelje i prioritete, i svi trebamo pristupati takvim odlukama individualno.
Ja sam imao siguran posao u hrv, u struci u kojoj zelim raditi i nemogu reci da sam bio zadovoljan zivotom. Znao sam tocno po sto idem i zasto idem, i to sam i dobio. Ako gledate na to kao na tudinu, to ce te i dobiti ako odete i tako ce te se i osjecati.
Znam samo dva hrvata koja su dosla ovdje i actually isprobavaju tradicionalnu irsku prehranu, interesiraju se o kulturama i tradicijama, svi ostali nostalgicno kukaju kako nema sarme, makijata i cevapa, a kisa nikako da stane.

[WraGG]

Autor Friday

Novci i dobar auto ti smetaju iz kojeg razloga?
Misliš da ja gledam sve kroz novce, ili?

Pogresno sam se izrazio. Ne smetaju mi, nego to nije ono sto ultimativno zelim. I ne, nije se ovo odnosilo na tebe nego na mene prije odlaska

[Gustavo]

Autor WraGG

Otišao, bio 2 mjeseca bez obitelji, radio po 10-12h dnevno i skuzio da je ovo gore najveca istina po ovoj temi. Mogao sam ostati, ali ne zelim da me djeca zovu "čiko".
E sad, ovakvo nesto sigurno ne bih govorio da spajam kraj s krajem i da im nemam za sto staviti kruh na stol. Onda bih sigurno ostao gore. Ovako sam skontao da smo sasvim lijepo i tu zivjeli i vratio se. Ako kad dođe situacija da ne mozemo lijepo zivjeti sa mojim primanjima, idem ja nazad, ali ovaj put idemo svi zajedno. Nema sanse vise da idem bez njih, jer je to pakao u malom.

E to sam ja skužio tako što sam otišao na tjedan dana kod rodbine s ciljem da nađem posao u Njemačkoj uz to što mi je trebalo i dobro znanje jezika pa sam se vratio doma.

[Friday]

Autor Gustavo

E to sam ja skužio tako što sam otišao na tjedan dana kod rodbine s ciljem da nađem posao u Njemačkoj uz to što mi je trebalo i dobro znanje jezika pa sam se vratio doma.

Znači bio si toliko dugo da si jedva dvoje gaće promjenio, nisi ništa radio i ne znaš jezik ali došao si do sigurnog zaključka da život vani ništ ne valja.

Mod, može lock?

[blava]

Zamisli,traže da znas jezik zemlje u kojoj bi radio ?

[Gustavo]

Autor Friday

Znači bio si toliko dugo da si jedva dvoje gaće promjenio, nisi ništa radio i ne znaš jezik ali došao si do sigurnog zaključka da život vani ništ ne valja.

Mod, može lock?

Sve si krivo skužio, shvatio sam da ne ide bez familije i da moram naučiti dobro jezik što i radim, j... mislio sam da ću za moju tehničku struku proći s osnovnim znanjem, al me nije htjela nijedna od pet firmi koje sam kontaktirao.

[Friday]

Autor Gustavo

Sve si krivo skužio, shvatio sam da ne ide bez familije i da moram naučiti dobro jezik što i radim, j... mislio sam da ću za moju tehničku struku proći s osnovnim znanjem, al me nije htjela nijedna od pet firmi koje sam kontaktirao.

Ja sam proveo 2 mjeseca bez familije. A kontaktirao sam barem 50 firmi. Jbg, ne pada baš s neba posao... Našao sam ga dok sam još bio u HR.

[Gustavo]

Autor Friday

Ja sam proveo 2 mjeseca bez familije. A kontaktirao sam barem 50 firmi. Jbg, ne pada baš s neba posao... Našao sam ga dok sam još bio u HR.

Ja sam iz HR u Njemačkoj kontaktirao 150 firmi i od tih me iz 5-6 zvali što mailom što telefonom, da znam njemački ko engleski već bi radio, ali kažem teško je biti sam gore, rođakinja mi rekla da se ona godinu dana svaki dan htjela vratiti, radi toga bolje odmah i ženu i djecu uzeti s sobom.

[SRV]

Vidim ima ljudi da su bili u Njemackoj ili su jos uvijek tamo, bacio oko na neke oglase za stanove, eto npr. Minhen znam da je bas skup i tezak sto se nekretnina tice, zato mi posve nerealno izgleda ovakav oglas:
http://www.immonet.de/angebot/27159523

Nije moguce right? Too good to be true.