1.
Izaziva...i te kako izaziva.
Evo na primjer uzmimo blues...sve blues stvari se može utrpat u jedan naoko jednostavan i plitak okvir.."your girl my womannn,streeets,memphis,lousiana,i am so sad,me and my guitar" itd.To naravno ne smi bit generalizacija ili etiketiranje,pa zaključit kako je blues za glupane i luzere iako bi se s ovim zadnjim 90% blues glazbenika složilo
Blues preko spoja emocija i glazbe zrači više nego ijedna glazba na svitu..
Ili opet hip-hop,ali ne ova new age s*anja...svi klasici iz ove glazbe također trube jedno te isto "girls,cars,money,hoods,west coast kita coast" itd ali to je u početku oslikalo cijelu jednu populaciju ili subkulturu kako oćeš koja je s tom glazbom potakla ogroman bunt i razvijanje alternativnih umjetnosti...od grafita do raznih dance jamova
U trance-u,brakdown i buildup su samo tehnike mišanja iste stvari,možeš ti imat i 5 main synthova,ali si osta u istom okviru..
2.
Ograničava na isti način ka i kod gore navedenih...autorska sloboda dopušta producentu da radi šta oće ali AKO on digne bpm malo više zaplovit će prema nekakvom techhouse izrodu,AKO drži plesni ritam konstantno ide u house,AKO počme preskakat ide u breakbeat,AKO nasere vokala ide u hebeni synth pop...dakle trance producenti NE MOGU izać iz nastalih okvira jer će ih publika odkantat...
Paul van Dyk neće pustit Man with the red face od Garniera ili Strings of life od Derick Maya ili Seven nation army od White Stripes-a ili čak Dr.Green Thumb od Cypressa....
Trance ne ide dalje od trance-a,i sam je sebi ograničenje,to je poanta...
Naravno da nisam "izvukao" iz intervjua ili siteova...ali dugogodišnje čitanje i praćenje istih je sigurno ostavilo traga