Moraš voliti ali i biti budaletina
Meni je u biti najgore kad igra "pita" za perfektno prelaženje, izmučim se ko Isus za tu neku kretensku satisfakciju. Umjesto da odigram, uživam u igri i vratim joj se još koji put, ja idem izmesariti, nadmudrivati se s RNG lordovima i sl. Dete kreten.
Dat ću primjer takve igre, koja mi je jedan od većih neprijatelja po tom pitanju, Elven Legacy i Fantasy wars. Turn based RPG strategy dr*ačina. U biti OK igre, neki expansioni su bili teška banana, skroz neuravnoteženi, ali meni je to bilo vrlo igrivo. Međutim, nedaj bože da izgubim jednu jedinicu. Što je dosta veliki penal jer treba poprilično vremena dok nabriješ neku novu i samim time "kvalitetnije" igranje se akumulira, ako se izvlačiš cijelo vrijeme na kraju dođeš do zida i dalje ne ide.
I još jedna igra donekle tog tipa, prokleti joj asseti bili, Battle Brothers. Nisam se s većim klanjem sreo zadnjih godina, igraš 20 sati da nekako istreniraš te trupe i konačno dođu momci dosta pristali i poprilično zaebani, kad ono u jednom random questu naletim na neku nabrijanu ekipu koja mi ubije jednog i izmasakrira drugog u prvom turnu a ja im još barem jedan turn ne mogu doći dovoljno blizu da im se naspominjem majki. Rekoh, hvala i doviđenja. Ako se hoću toliko živcirati gledat ću sabor.