View Single Post
Staro 07.03.2009., 23:57   #1
Wozniak jR.
humanware
Moj komp
 
Wozniak jR.'s Avatar
 
Datum registracije: Mar 2009
Lokacija: zGb
Postovi: 455
Arrow Wireless - standardi & hardware




1.Što je to Wireless ?
Wireless uređaji prenose podatke i komuniciraju s drugim uređajima koristeći radijsku frekvenciju (RF) signala koji je kao snop od jednog uređaja do drugog.
Iako su ti radio signali slični onima koji se koriste u komercijalne radio prijenose, one djeluju na različitim frekvencijama. Na primjer ako koristite bežičnu tipkovnicu i miša, imate RF prijamnik priključen na uređaj, obično na USB port na računalu. Tipkovnica i miš imaju ugrađen RF odašiljač. Kada pretisnete tipku ili pomaknete miš, odašiljač salje određeni RF signal. Taj signal prima prijamnik, te odrežena tipka ili pomak miša se prijenose u Windows-e, bas kao da je uređaj bio direktno spojen na računalo.
Radio primopredajnik je uređaj koji se može ponašati kao prijamnik i kao predajnik radio signala. Svi wireless uređaji kojima je potrebna dvosmjerna komunikacija koriste primopredajnik. U wireless mreži ( koja se naziva i wireless local area network [ WLAN ] ), još uvijek koristite mrežnu karticu, ali u ovom slučaju mrežna kartica dolazi sa ugrađenim primopredajnikom koji omogućava mrežnoj kartici slanje i primanje RF signala. Rezultirajući snop preuzima ulogu mrežnog kabela. Wireless mrežna kartica komunicira sa obližnjim wireless access point-om, uređajem koji sadrži primopredajnik koji omogućava uređaju da dalje prenosi mrežne signale. WLAN koji koristi access point-ove je nazvan infrastructure wireless network.
2.Što je to Wi-Fi ?


Najčešća tehnologija wireless umrežavanja je wireless fidelity, koja je uvijek skraćena na
Wi-Fi. Institute of Electrical and Electronics Engineers ( IEEE ) je ovoj mreži dodijelilo oznaku standarda 802.11. Postoje četiri glavne vrste : 802.11a, 802.11b, 802.11g te 802.11n od kojih svaki ima svoj vlastiti opseg i ograničenja brzine, kao što ćemo objasniti u sljedećih nekoliko poglavlja.


802.11b

originalni 802.11 standard je objavio IEEE 1997 godine, ali nekoliko ljudi je to primilo ozbiljno, jer je bila ogranicena maksimalnom brzinom od samo 2Mbps. 1999 godine, IEEE je morao osmisliti ne jedan vec dva nova standarda : 802.11a te 802.11b. 802.11b standard je postao popularniji, pa cemo njega prvo objasniti.
802.11b je povecao Wi-Fi brzinu prijenosa podataka do 11Mbps, sto je bilo malo brže od 10BASE-T, originalni ethernet standard, koji je imao maksimalnu brzinu od 10Mbps. Udaljenost je mogla dosezati priblino 35 metara.
802.11b radi na 2.4GHz radijskoj frekvenciji, sto je neregulirana frenkvencija često korištena od strane drugih potrošačkih proizvoda, kao što su mikrovalne pećnice, bežični telefoni i sl. To drži cijenu 802.11b hardware-a niskim, ali može uzrokovati smetnje prilikom pokušaja pristupa mreži kod drugog uređaja koji se koriste na 2.4GHz frekvenciji


802.11a

- objavljen je u isto vrijeme kad i 802.11b standard. Dvije ključne razlike između dva navedena standarda : 802.11a ima maksimalni prijenos do 54Mbps, te se koristi na reguliranoj 5GHz radio frekvenciji. Ovako visoka frekvencija znači da 802.11a uređaji nemaju iste probleme kao i 802.11b, ali to ujedno i znači da su 802.11a uređaji skuplji, te mogu raditi na manjim udaljenostima, oko 23 metra, te imaju problema s prolazenjem kroz čvrsta tijela kao što su zidovi. Dakle, osim impresivne brzine prijenosta, 802.11a je jednostavno imao previše negativnih strana, te je 802.11b osvojio kupce te postao prvi pravi wireless mrežni standard.

802.11g

- tijekom bitke između 802.11a i 802.11b, postoalo je jasno da potrošači i mala poduzeća stvarno žele najbolje od oba svijeta. Žele tehnologiju koja je brza te s karakteristikama 802.11a, ali da ima domet i cijenu kao 802.11b. Termin „ najbolje od oba svijeta „ je rijetko ostvaren u stvarnom svijetu. Ali IEEE je stigao blizu tome kada je predstavio sljedeću verziju wireless mrežnog standarda 2003.g., 802.11g. Kao i 802.11a , 802.11g je imao teoretski maksimalni prijenos od 54Mbps, a isto kao i 802.11b , imao je domet do 35 metara te je bio jeftin za proizvodnju. Ta niska cijena je dolazila zbog toga sto se koristila 2.4GHz RF frekvencija, što je značilo da su 802.11g uređaji podložni utjecaju drugih uređaja koji rade na istoj frekvenciji. Unatoč tom nedostatku, 802.11g je ubrzo postao najpopularniji Wi-Fi standard, te skoro svi WLAN uređaji koji se danas prodaju podržavaju 802.11g.

802.11n

– IEEE radi na novom wireless standard nazvanom 802.11n, te se očekuje da će biti dovršen 2009 godine. 802.11n sadrži tehnologiju zvanu multiple-input multiple-output ( MIMO ) koja koristi više predajnika i prijamnika u svakom uređaju. Ovo omogućuje višestruki prijenos na pojedini uređaj, što će uvelike povećati preformanse WLAN-a. Npr. Korišteći 3 odašiljača i 2 prijamnika ( standardna konfiguracija ), 802.11n obaćeva teoretsku prenosivost i do 248Mbps. To jos uvijek nije Gigabit Ethernet, ali 802.11n uređaji bi konačno mogli prenositi visoko kvalitetni video preko wireless konekcije. 802.11n obecava i duplu wireless udaljenost do 70 metara.
Ovo su sve impresivne brojke, te čak i ako realni rezultati budu manji, čini se da će 802.11n uređaji biti oko 5 puta brži nego 802.11g uređaji, te nuditi dvostruku udaljenost.


Wireless Hot Spots

Wi-Fi signali se znaju širiti oko 35 metara, nemojte se iznenaditi jer je bežična komunikacija moguća preko velikih udaljenosti. Ako je vaša mreža postavljenja u domu ili manjem uredu, to vjerovatno znači da je vaša mreža dostupna i izvan zgade, što je dodatni razlog zašto morate obratiti pozornost na sigurnost vaše mreže.
Međutim, postoje okolnosti u kojima je dug domet bežične mreže ili čak i proširenje raspona mreže s posebnom opremom. Ovdje govorim o mrežama koje se pojavljuju u gradovima diljem svijeta : u kafićima, restoranima, fast-food-ovima, hotelima, poslovnicama, aerodromima, vlakovima, pa čak i u zubarskoj ordinaciji. Neki gradov i su vec počeli nuditi univerzalni WiFi pristup u centru grada. Ove bežične konekcije dijele internet vezu, tako da se možete spojiti na mrežu te koristiti je za surfanje internetom, pregledavanjem mail-ova, provjerom novosti, priključiti se na uredsku mrežu, i još mnogo toga. Javna bežična mreža koja dijeli internet vezu naziva se „wireless hot spot“ ( ili samo hot spot ). U nekim slučajevima, uspostavljanje pristupa internetu je besplatno, dok većina hot spotova naplaćuje pristup mreži.

Wireless mrežne kartice

Bilo da ste jednostavno postavljali bežičnu mrežu s drugim ralunalom, ili potpunu bežičnu mrežu sa pristupnom točkom, računalo zatjeva bežičnu mrežnu karticu.
Bežična mrežna kartica je primopredajnik koji može prenositi podatke na mrežnu te primati signale s mreže. Stopa po kojoj mrežna kartica procesira podatke i udaljenost od mreže na koju se možete spojiti ovisi o 802.11 stadardu implementiran u mrežnu karticu. Skoro sve bežične mrežne kartice koje se danas prodaju ( ili su vec instalirane u računalo ) su 802.11g, te podržavaju b/g , što znači da će neometano raditi sa 802.11b mrežnim karticama i uređajima.

Postoje 4 glavne vrste bežičnih mrežnih kartica :

Unutarnja kartica

- Jedan tip zajedničke bežične mrežne kartice je kartica kao interni adapter koju postavljate u slobodan utor u računalu. Većina računala danas koriste PCI sabirnicu, pa vam je potrebno nabaviti PCI mrežni adapter.Stražnja strana mrežne kartice obično sadrži mali otvor u koji ćete zašsarafiti antenu, bilo izravno ili putem žica koje vam omogućavaju da položite antenu kako vam odgovara da bi smanjili smetnje. Slika 1.1 prikazuje oba tipa.





Slika 1.1




USB


- Ako niste sigurni u istaliranje internih sklopova ( a nema nitko u vasoj blizini da to učini za vas ) , možete i dalje imati wireless mrežu tako da u vaše računalo spojite vanjsku mrežnu krticu putem usb utora. Kao i kod svih USB uređaja, nabavite USB 2.0 wireless karticu za optimalne preformanse. USB kartica se može spojiti direktno na USB utor, a neke čak dolaze i sa USB kabelom, kao što je prikazano na slici 1.2.


Slika 1.2.




PC kartice


- Gotovo sva današnja računala dolaze sa već ugrađenim Wi-Fi-om. U nekim slučajevima, možete uključiti ili isključiti ugrađenu mrežnu karticu pritiskom na gumb ( obicno označenim Wi-Fi ili WLAN ).
Ako želite u svoj laptop ugraditi bržu verziju Wi-Fi-a, možete prikopčati USB bežičnu mrežnu karticu, ako imate slobodan USB utor naravno. Isto tako, svaki prijenosnik dolazi s najmanje jednim PC ( ili PCMCIA ) slotom za kartice, tako da možete kupiti te ugraditi PC ( ili PCMCIA ) bežičnu mrežnu karticu. Primjer na slici 1.3.


Slika 1.3.




Mrežna kartica na matičnoj ploči


- Nekoliko proizvođača sada nudi bežičnu mrežnu karticu ugrađenu direktno na matičnu ploču računala. Kartica je dodana taj način da je utor na koji ste prišarafljivali antenu nalazi na stražnjoj strani računala, uobičajeno sam ostalim ugrađenim utorima, kao što su USB, FireWire, monitor i tome slično. Prikazano na slici 1.4.


Slika 1.4.




Wireless pristupne točke


- Ukoliko želite izmijeniti malo podataka sa računalom u blizini, Windows Vista vam omogućuje postavljenje i spajanje na bežičnu mrežu gdje sami upravljate vezom. Dugotrajnije rješenje je postavljenje i spajanje na infrastrukturu bržične mreže, koja zahtjeva dodatne uređaje koji se nazivaju pristupne točke ( eng. Access point ). Pristupna točka ( slika 1.5. prikazuje par primjera ) je uređaj koji prima i odašilje bežične signale iz računala na mrežu, kao pto je prikazano na slici 1.6.

Slika 1.5.




Slika 1.6.




Da bi pristupna točka ispravno funkcionirala, mora podržavati 802.11 standard koji je kompatibilan sa svim vašim mrežnim karticama. Na primjer, ako sve vaše kartice koriste 802.11g , pristupna točka također mora podržavati 802.11g. Isto tako, ako su vaše kartice mješavina 802.11b i 802.11g, vaša pristupna točka mora imati ugrađen 802.11b/g.
Većina bežičnih pristupnih točki podržava i 802.11b i 802.11g, te vam točkine postavke omogućavaju izbor između podrške za 802.11b/g ili samo 802.11g.


Ovih dana, samostalne pristupne točke su rijetke. Umjesto toga, većina bežičnih pristupnih točaka su multifunkcionalni uređaji i obično dolaze sa nekom ili svim od sljedećih značajki ugrađenima u sebi :

Switch


- Gotovo sve pristupne točke implementiraju ethernet switch i nude više ( obično 4 ) RJ-45 utora.Ovo vam omogućava da miješsate bežičnu i žičanu konekciju u vašoj mreži. Kao samostojeći ethernet switch, pobrinite se da bežična pristupna točka podržava ethernet standarde koji su kompatibilni sa ethernet mrežnim karticama koje želite koristiti u vašoj žičanoj konekciji( kao što su Brzi Ethernet, Gigabitni Ethernet, ili 10/100).

Router


- Većina bežičnih pristupnih točki dolazi sa već ugrađenim routerom. Ovo vam omogućuje da korisnicima dopustite pristup do interneta ( slika 1.7 ) tako da se spoje na širokopojasni modem za spajanje na WAN port na stražnjoj strani bežične pristupne točke



Slika 1.7.




Firewall


- većina bežičnih pristupnih točaka dolazi sa ugrađenim firewall-om, koji skriva vašu mrežu od interneta i sprječava nepoželjnim paketima dolazak do bežičnog uređaja.


Ostali bežični mrežni uređaji :



Wireless range extender ( hrv. Produljivač )


- Ako ustanovite da je vaša bežična pristupna točka nije u dometu vaše kuće ili ureda, možete koristiti „produljivač“ da bi pojačali signal. Ovisno o uređaju i pristupnoj točci, „produljivač“ može povećati više od duplo normalni doseg bežične mreže. Imajte na umu da je često teško umetnuti produljivače u mrežu. Za najbolje rezultate, koristite produljivače istog proizvođača kao i pristupne točke, te budite sigurni da su njih dvoje kompatibilni. Slika 1.8. prikazuje pristupnu točku te produljivač , oboje Linksys.


Slika 1.8.

Wireless Network Finder



- Ako putujete sa svojim laptop-om i stanete u nekoj poslovnoj zgradi ili nekom drugom javnom mjestu, bilo bi poželjno znati dali ima koji wireless hot spot u blizini koji možete koristiti. Osim ako ne vidite znak da je hot spot dostupan, jedini način da ga otkrijete je da upalite laptop, loginate se na Windows Vistu, te onda pogledate listu dostupnih mreža.
To je dosta posla, osobito ako je rezultat da nema nijedne mreže. Da bi izbjegli ovakvu gnjavažu, možete kupiti wireless network finder ( hrv. Tragač ), uređaj koji će detektirati signale koji su posebni za wireless mrežu. Većina modela prikazuje to preko LED displaya ili zvukom, da je Wi-Fi mreža unutar dosega, a neki čak i pokazuju jačinu tog signala. Primjer je na slici 1.9.


Slika 1.9.


Wireless Print Server



- jedan od glavnih razloga zašto ljudi postavljaju mrežu je dijeljenje opreme među računalima. Printer je dobar primjer, jer je preskupo nabavljanje printera za svako računalo posebno. Dakle, možete dijeliti jedan printer preko mreže te mu svako računalo može pristupiti. Većina mreža instalira printer na jedno računalo te to računalo dijeli printer preko mreže. Jednostavniji postupak je dodati printer direktno u mrežu.
Najneposredniji način za ovo je kupiti printer koji ima ugrađenu bežičnu mrežnu karticu, što je postalo učestalo. Nakon što spojite printer na mrežu, svako računalo će vidjeti printer te se moći direktno spojiti na njega.
Ako nemate printer sa ugrađenom karticom, možete kupiti wireless print server koji je odvojena „kutija“ koja ima ili paralelni ili USB utor ( ili oboje ), te dakako ugrađenu mrežnu karticu. Možete spojiti printer na paralelni ili USB utor, te ona spojiti print server na vašu mrežu. Primjer na slici 1.10


Slika 1.10

-->
ako imate kakvu primjedbu ili se potkrala neka pogreska, molim Vas da
to napisete u komentaru. Hvala!



1.Što je to Wireless ?
Wireless uređaji prenose podatke i komuniciraju s drugim uređajima koristeći radijsku frekvenciju (RF) signala koji je kao snop od jednog uređaja do drugog.
Iako su ti radio signali slični onima koji se koriste u komercijalne radio prijenose, one djeluju na različitim frekvencijama. Na primjer ako koristite bežičnu tipkovnicu i miša, imate RF prijamnik priključen na uređaj, obično na USB port na računalu. Tipkovnica i miš imaju ugrađen RF odašiljač. Kada pretisnete tipku ili pomaknete miš, odašiljač salje određeni RF signal. Taj signal prima prijamnik, te odrežena tipka ili pomak miša se prijenose u Windows-e, bas kao da je uređaj bio direktno spojen na računalo.
Radio primopredajnik je uređaj koji se može ponašati kao prijamnik i kao predajnik radio signala. Svi wireless uređaji kojima je potrebna dvosmjerna komunikacija koriste primopredajnik. U wireless mreži ( koja se naziva i wireless local area network [ WLAN ] ), još uvijek koristite mrežnu karticu, ali u ovom slučaju mrežna kartica dolazi sa ugrađenim primopredajnikom koji omogućava mrežnoj kartici slanje i primanje RF signala. Rezultirajući snop preuzima ulogu mrežnog kabela. Wireless mrežna kartica komunicira sa obližnjim wireless access point-om, uređajem koji sadrži primopredajnik koji omogućava uređaju da dalje prenosi mrežne signale. WLAN koji koristi access point-ove je nazvan infrastructure wireless network.
2.Što je to Wi-Fi ?


Najčešća tehnologija wireless umrežavanja je wireless fidelity, koja je uvijek skraćena na
Wi-Fi. Institute of Electrical and Electronics Engineers ( IEEE ) je ovoj mreži dodijelilo oznaku standarda 802.11. Postoje četiri glavne vrste : 802.11a, 802.11b, 802.11g te 802.11n od kojih svaki ima svoj vlastiti opseg i ograničenja brzine, kao što ćemo objasniti u sljedećih nekoliko poglavlja.


802.11b

originalni 802.11 standard je objavio IEEE 1997 godine, ali nekoliko ljudi je to primilo ozbiljno, jer je bila ogranicena maksimalnom brzinom od samo 2Mbps. 1999 godine, IEEE je morao osmisliti ne jedan vec dva nova standarda : 802.11a te 802.11b. 802.11b standard je postao popularniji, pa cemo njega prvo objasniti.
802.11b je povecao Wi-Fi brzinu prijenosa podataka do 11Mbps, sto je bilo malo brže od 10BASE-T, originalni ethernet standard, koji je imao maksimalnu brzinu od 10Mbps. Udaljenost je mogla dosezati priblino 35 metara.
802.11b radi na 2.4GHz radijskoj frekvenciji, sto je neregulirana frenkvencija često korištena od strane drugih potrošačkih proizvoda, kao što su mikrovalne pećnice, bežični telefoni i sl. To drži cijenu 802.11b hardware-a niskim, ali može uzrokovati smetnje prilikom pokušaja pristupa mreži kod drugog uređaja koji se koriste na 2.4GHz frekvenciji


802.11a

- objavljen je u isto vrijeme kad i 802.11b standard. Dvije ključne razlike između dva navedena standarda : 802.11a ima maksimalni prijenos do 54Mbps, te se koristi na reguliranoj 5GHz radio frekvenciji. Ovako visoka frekvencija znači da 802.11a uređaji nemaju iste probleme kao i 802.11b, ali to ujedno i znači da su 802.11a uređaji skuplji, te mogu raditi na manjim udaljenostima, oko 23 metra, te imaju problema s prolazenjem kroz čvrsta tijela kao što su zidovi. Dakle, osim impresivne brzine prijenosta, 802.11a je jednostavno imao previše negativnih strana, te je 802.11b osvojio kupce te postao prvi pravi wireless mrežni standard.

802.11g

- tijekom bitke između 802.11a i 802.11b, postoalo je jasno da potrošači i mala poduzeća stvarno žele najbolje od oba svijeta. Žele tehnologiju koja je brza te s karakteristikama 802.11a, ali da ima domet i cijenu kao 802.11b. Termin „ najbolje od oba svijeta „ je rijetko ostvaren u stvarnom svijetu. Ali IEEE je stigao blizu tome kada je predstavio sljedeću verziju wireless mrežnog standarda 2003.g., 802.11g. Kao i 802.11a , 802.11g je imao teoretski maksimalni prijenos od 54Mbps, a isto kao i 802.11b , imao je domet do 35 metara te je bio jeftin za proizvodnju. Ta niska cijena je dolazila zbog toga sto se koristila 2.4GHz RF frekvencija, što je značilo da su 802.11g uređaji podložni utjecaju drugih uređaja koji rade na istoj frekvenciji. Unatoč tom nedostatku, 802.11g je ubrzo postao najpopularniji Wi-Fi standard, te skoro svi WLAN uređaji koji se danas prodaju podržavaju 802.11g.

802.11n

– IEEE radi na novom wireless standard nazvanom 802.11n, te se očekuje da će biti dovršen 2009 godine. 802.11n sadrži tehnologiju zvanu multiple-input multiple-output ( MIMO ) koja koristi više predajnika i prijamnika u svakom uređaju. Ovo omogućuje višestruki prijenos na pojedini uređaj, što će uvelike povećati preformanse WLAN-a. Npr. Korišteći 3 odašiljača i 2 prijamnika ( standardna konfiguracija ), 802.11n obaćeva teoretsku prenosivost i do 248Mbps. To jos uvijek nije Gigabit Ethernet, ali 802.11n uređaji bi konačno mogli prenositi visoko kvalitetni video preko wireless konekcije. 802.11n obecava i duplu wireless udaljenost do 70 metara.
Ovo su sve impresivne brojke, te čak i ako realni rezultati budu manji, čini se da će 802.11n uređaji biti oko 5 puta brži nego 802.11g uređaji, te nuditi dvostruku udaljenost.


Wireless Hot Spots

Wi-Fi signali se znaju širiti oko 35 metara, nemojte se iznenaditi jer je bežična komunikacija moguća preko velikih udaljenosti. Ako je vaša mreža postavljenja u domu ili manjem uredu, to vjerovatno znači da je vaša mreža dostupna i izvan zgade, što je dodatni razlog zašto morate obratiti pozornost na sigurnost vaše mreže.
Međutim, postoje okolnosti u kojima je dug domet bežične mreže ili čak i proširenje raspona mreže s posebnom opremom. Ovdje govorim o mrežama koje se pojavljuju u gradovima diljem svijeta : u kafićima, restoranima, fast-food-ovima, hotelima, poslovnicama, aerodromima, vlakovima, pa čak i u zubarskoj ordinaciji. Neki gradov i su vec počeli nuditi univerzalni WiFi pristup u centru grada. Ove bežične konekcije dijele internet vezu, tako da se možete spojiti na mrežu te koristiti je za surfanje internetom, pregledavanjem mail-ova, provjerom novosti, priključiti se na uredsku mrežu, i još mnogo toga. Javna bežična mreža koja dijeli internet vezu naziva se „wireless hot spot“ ( ili samo hot spot ). U nekim slučajevima, uspostavljanje pristupa internetu je besplatno, dok većina hot spotova naplaćuje pristup mreži.

Wireless mrežne kartice

Bilo da ste jednostavno postavljali bežičnu mrežu s drugim ralunalom, ili potpunu bežičnu mrežu sa pristupnom točkom, računalo zatjeva bežičnu mrežnu karticu.
Bežična mrežna kartica je primopredajnik koji može prenositi podatke na mrežnu te primati signale s mreže. Stopa po kojoj mrežna kartica procesira podatke i udaljenost od mreže na koju se možete spojiti ovisi o 802.11 stadardu implementiran u mrežnu karticu. Skoro sve bežične mrežne kartice koje se danas prodaju ( ili su vec instalirane u računalo ) su 802.11g, te podržavaju b/g , što znači da će neometano raditi sa 802.11b mrežnim karticama i uređajima.

Postoje 4 glavne vrste bežičnih mrežnih kartica :

Unutarnja kartica

- Jedan tip zajedničke bežične mrežne kartice je kartica kao interni adapter koju postavljate u slobodan utor u računalu. Većina računala danas koriste PCI sabirnicu, pa vam je potrebno nabaviti PCI mrežni adapter.Stražnja strana mrežne kartice obično sadrži mali otvor u koji ćete zašsarafiti antenu, bilo izravno ili putem žica koje vam omogućavaju da položite antenu kako vam odgovara da bi smanjili smetnje. Slika 1.1 prikazuje oba tipa.





Slika 1.1




USB


- Ako niste sigurni u istaliranje internih sklopova ( a nema nitko u vasoj blizini da to učini za vas ) , možete i dalje imati wireless mrežu tako da u vaše računalo spojite vanjsku mrežnu krticu putem usb utora. Kao i kod svih USB uređaja, nabavite USB 2.0 wireless karticu za optimalne preformanse. USB kartica se može spojiti direktno na USB utor, a neke čak dolaze i sa USB kabelom, kao što je prikazano na slici 1.2.


Slika 1.2.




PC kartice


- Gotovo sva današnja računala dolaze sa već ugrađenim Wi-Fi-om. U nekim slučajevima, možete uključiti ili isključiti ugrađenu mrežnu karticu pritiskom na gumb ( obicno označenim Wi-Fi ili WLAN ).
Ako želite u svoj laptop ugraditi bržu verziju Wi-Fi-a, možete prikopčati USB bežičnu mrežnu karticu, ako imate slobodan USB utor naravno. Isto tako, svaki prijenosnik dolazi s najmanje jednim PC ( ili PCMCIA ) slotom za kartice, tako da možete kupiti te ugraditi PC ( ili PCMCIA ) bežičnu mrežnu karticu. Primjer na slici 1.3.


Slika 1.3.




Mrežna kartica na matičnoj ploči


- Nekoliko proizvođača sada nudi bežičnu mrežnu karticu ugrađenu direktno na matičnu ploču računala. Kartica je dodana taj način da je utor na koji ste prišarafljivali antenu nalazi na stražnjoj strani računala, uobičajeno sam ostalim ugrađenim utorima, kao što su USB, FireWire, monitor i tome slično. Prikazano na slici 1.4.


Slika 1.4.




Wireless pristupne točke


- Ukoliko želite izmijeniti malo podataka sa računalom u blizini, Windows Vista vam omogućuje postavljenje i spajanje na bežičnu mrežu gdje sami upravljate vezom. Dugotrajnije rješenje je postavljenje i spajanje na infrastrukturu bržične mreže, koja zahtjeva dodatne uređaje koji se nazivaju pristupne točke ( eng. Access point ). Pristupna točka ( slika 1.5. prikazuje par primjera ) je uređaj koji prima i odašilje bežične signale iz računala na mrežu, kao pto je prikazano na slici 1.6.

Slika 1.5.




Slika 1.6.




Da bi pristupna točka ispravno funkcionirala, mora podržavati 802.11 standard koji je kompatibilan sa svim vašim mrežnim karticama. Na primjer, ako sve vaše kartice koriste 802.11g , pristupna točka također mora podržavati 802.11g. Isto tako, ako su vaše kartice mješavina 802.11b i 802.11g, vaša pristupna točka mora imati ugrađen 802.11b/g.
Većina bežičnih pristupnih točki podržava i 802.11b i 802.11g, te vam točkine postavke omogućavaju izbor između podrške za 802.11b/g ili samo 802.11g.


Ovih dana, samostalne pristupne točke su rijetke. Umjesto toga, većina bežičnih pristupnih točaka su multifunkcionalni uređaji i obično dolaze sa nekom ili svim od sljedećih značajki ugrađenima u sebi :

Switch


- Gotovo sve pristupne točke implementiraju ethernet switch i nude više ( obično 4 ) RJ-45 utora.Ovo vam omogućava da miješsate bežičnu i žičanu konekciju u vašoj mreži. Kao samostojeći ethernet switch, pobrinite se da bežična pristupna točka podržava ethernet standarde koji su kompatibilni sa ethernet mrežnim karticama koje želite koristiti u vašoj žičanoj konekciji( kao što su Brzi Ethernet, Gigabitni Ethernet, ili 10/100).

Router


- Većina bežičnih pristupnih točki dolazi sa već ugrađenim routerom. Ovo vam omogućuje da korisnicima dopustite pristup do interneta ( slika 1.7 ) tako da se spoje na širokopojasni modem za spajanje na WAN port na stražnjoj strani bežične pristupne točke



Slika 1.7.




Firewall


- većina bežičnih pristupnih točaka dolazi sa ugrađenim firewall-om, koji skriva vašu mrežu od interneta i sprječava nepoželjnim paketima dolazak do bežičnog uređaja.


Ostali bežični mrežni uređaji :



Wireless range extender ( hrv. Produljivač )


- Ako ustanovite da je vaša bežična pristupna točka nije u dometu vaše kuće ili ureda, možete koristiti „produljivač“ da bi pojačali signal. Ovisno o uređaju i pristupnoj točci, „produljivač“ može povećati više od duplo normalni doseg bežične mreže. Imajte na umu da je često teško umetnuti produljivače u mrežu. Za najbolje rezultate, koristite produljivače istog proizvođača kao i pristupne točke, te budite sigurni da su njih dvoje kompatibilni. Slika 1.8. prikazuje pristupnu točku te produljivač , oboje Linksys.


Slika 1.8.

Wireless Network Finder



- Ako putujete sa svojim laptop-om i stanete u nekoj poslovnoj zgradi ili nekom drugom javnom mjestu, bilo bi poželjno znati dali ima koji wireless hot spot u blizini koji možete koristiti. Osim ako ne vidite znak da je hot spot dostupan, jedini način da ga otkrijete je da upalite laptop, loginate se na Windows Vistu, te onda pogledate listu dostupnih mreža.
To je dosta posla, osobito ako je rezultat da nema nijedne mreže. Da bi izbjegli ovakvu gnjavažu, možete kupiti wireless network finder ( hrv. Tragač ), uređaj koji će detektirati signale koji su posebni za wireless mrežu. Većina modela prikazuje to preko LED displaya ili zvukom, da je Wi-Fi mreža unutar dosega, a neki čak i pokazuju jačinu tog signala. Primjer je na slici 1.9.


Slika 1.9.


Wireless Print Server



- jedan od glavnih razloga zašto ljudi postavljaju mrežu je dijeljenje opreme među računalima. Printer je dobar primjer, jer je preskupo nabavljanje printera za svako računalo posebno. Dakle, možete dijeliti jedan printer preko mreže te mu svako računalo može pristupiti. Većina mreža instalira printer na jedno računalo te to računalo dijeli printer preko mreže. Jednostavniji postupak je dodati printer direktno u mrežu.
Najneposredniji način za ovo je kupiti printer koji ima ugrađenu bežičnu mrežnu karticu, što je postalo učestalo. Nakon što spojite printer na mrežu, svako računalo će vidjeti printer te se moći direktno spojiti na njega.
Ako nemate printer sa ugrađenom karticom, možete kupiti wireless print server koji je odvojena „kutija“ koja ima ili paralelni ili USB utor ( ili oboje ), te dakako ugrađenu mrežnu karticu. Možete spojiti printer na paralelni ili USB utor, te ona spojiti print server na vašu mrežu. Primjer na slici 1.10


Slika 1.10


Zadnje izmijenjeno od: Wozniak jR.. 08.03.2009. u 15:07.
Wozniak jR. je offline   Reply With Quote