Prvo da se obratim "korisniku" koji je uputio pitanje:
poštivati kolege znači što točno? Da se nesmiju neslagati sa riješenjima koja to nisu ili se oglušiti na rješenje koje mada korisniku dok riješava jedan pravi puno veće o kojima niti nezna? Malo me podsjeća na način na koji se riješavao alkoholizam u Americi sredinom 30tih prošlog stoljeća; davali su im herion da se odviknu od alkohola...
...
Uhhhh... povela se rasprava u kojoj evo imam nešto za reći... konačno! Stalno hardver, hardver – no ajde – barem učim i taj dio pa sad i ja razumijem razliku u matičnima ;-) Ja bi se samo nadovezao na Rakov post – jednim generalnim razmišljanjem na temu. Ionako me potužuju da sam "pretehničan" :-)
Elem... razmišljanje na temu:
Krenimo od malog korisnika koji je upravo kupio kompjutor i zakoračio na ovaj predivni svijet zvan Internet (ipak postamo na forumu). Na Internetu se može "naći" sve – od igle do lokomotive. I to je dobro. Kako je do toga došao? Dobio je informacije od ljudi koji se razumiju, živi u svijetu gdje ljudi komuniciraju e-mailom (neki ga čitaju i kao emajl pa krivo nauči i tako no to stvarno nije bitno), kako dobivaju informacije i čitaju oglase, biraju... Za njega (ili nju) nije bitno da zna kako što radi – bitno je da radi kao što mu naprimjer radi televizor. U 50 posto kućanstava koje imaju tinejđera u kući postoje barem 2 TVa. Naravno, oba su spojena na istu žicu, gledaju iste programe i (ako je TV bolji) čitaju isti teletekst preko iste "konekcije". Zdrav razum nalaže da i računala to mogu.
Danas je računalo više nego trend. Tata i mama ga koriste za igrice i internet, dijete za internet i igrice (poseban naglasak na redosljed). A tek slučajevi kada su roditelji (tj. OBA roditelja informatički "pismeni" tj. koriste ga i za posao! Tada već postaje i problem tko se kada koristi. I ukazuje potreba za još jednim – dijete uvijek ima više vremena za trošenje nego oni! Pa tako polako dolazim i do ove teme...
Oni žele da se igraju zajedno, da kupe samo jedan printer, jednu telefonsku liniju pa odlučuju spojiti računala i navesti ih da komuniciraju. I nije teško – upravo za takve stvari su windows OS savršeni. Postoji opcija od Windows 98 SE naovamo da se uključi jedan servis – ICS (iliti Internet connection sharing) i da se ta dva računala, prateći jednostavna uputstva priključe jedan na drugi. I ne samo to! Već da ih se na taj način spoji i do 16.000! U LAN iliti Lokalno Mrežno okruženje. Krajnji korisnik se nemora zamarati sa kompliciranim procesima DHCP-a, DNS-a, Firewalla, IP filteringa (jer ICS sve to pojednostavljeno i radi). Rezultat je da će ICS omogućiti dijeljenje jedne veze prema internetu za sve.
Naravno da postoje i ograničenja: na cijeli LAN nemože se utjecati. Postoji jedan tool za otvaranje portova no to krajnjem korisniku i nije bitno. Pa oni to ni ne žele, na kraju krajeva. Dakle ICS je idealno rješenje. Bilo. U doba windows 98SE. I eventualno Me. Jer to nisu poslovno orijentirani operativni sistemi i za to nikada nisu niti bili namjenjeni. Nešto kao "za osobnu upotrebu" (Pogledati originalno pakovanje windowsa i pročitati uputstva ;-) )
Windows NT4, 2K, XP i to čak obe edicije (odnosno home edition) dizajnirani su za rad na mreži i to je ključna riječ. Da, da postoje tu raznorazni "feature"-i o kojima bi se dalo reći pokoja dobra i većinom pokudna misao ali to ne služi ničemu. Realnost je da postoje. Korisnici se nisu promijenili – čak štoviše. Korisnici su većinom informatički nepotkovani ljudi koji su primorani koristiti računalo jer ih svakodnevnica gazi. Tako da prije 5 godina kada je računalo bilo malo više od igraće konzole ili pisaće mašine sa memorijom korisnik je znao da mora nešto i naučiti da bi nešto i napravio. A danas ode na tečaj u neku školicu i uči kako se koriste programi čak i prije nego što ga je i kupio. Jer namjerava tražiti posao putem neta, jer želi imati kontakt sa svijetom, jer se ne želi ukopati u svijet rukom pisanim životopisa i slanja svih certifikata poštom. A njegovo dijete sve to već zna. Takvom korisniku najvažnije je da računalo RADI jer mu nije više samo izvor informacije i znanja već alat kojim se služi.
I sad tek stižem na sigurnost o kojoj se ovdje govori. Krajnjem korisniku ICS će vrlo jednostavnom metodom donijeti dijeljenje printera, dijeljenje fajlova, interneta. No kao što OS prije 5 godina nije bio baziran na ideji umrežavanja tako i danas je nemoguće zamisliti da nije umrežen putem neke LAN kartice ili modema.
Ne želim detaljno napominjati koje su sigurnosne prijetnje – samo ću se ograničiti na one koje korisniku ne dozvoljavaju rad a to su maligni LAN virusi poput msblast-a. Msblast ruši poslovne operativne sisteme a kako sam ranije napomenuo da je XP baziran za dijeljenje resursa između računala, sada više niti nemamo OS za rad u stand-alone modu odnosno sva vrata su otvorena ukoliko ih ne zatvorimo. To je logika sigurnosti koje ne primjenjujemo kod nas u kući a ni na poslu. I mada je u svijetu od krvi i mesa zaključavanje vrata ipak najsigurniji način zaštite neželjenih ulaza, u virtualnom to više nije. Virusi su vješti lopovi – što je najgore usmjereni su na to da nam rade štetu bez da od toga profitiraju. A služe se čak nevjerojatno složenim sistemima prerušavanja za jedne amatere. Profesionalni lopovi barem ukradu nešto vrijednog i imaju dobar razlog – ipak im je to posao od kojeg se hrane.
I tako dolazimo do sistema zaštite tj. populano nazvanih osobni firewall. Oni zatvaraju naša otvorena vrata od takvih ulaza. Nešto poput osobnog bodyguarda za računalo. I tako osiguravamo da sve radi. Koji zaštitari su najbolji? To je već korisnički izbor: neki više vole naranđžaste, neki crvene, neki plave. Ali da nešto takvoga mora postojati na računalima koja su širom otvorena vrlom novom svijetu – treba. I da trebaju obavljati svoj posao – trebaju.
A zašto sve ovo pišem? Ako ništa drugo, barem se nadam 5ici iz zalaganja :-)