Sve navedeno u članku sam doživio. Stvarno je tako.
Zato sam ja otišao u malko u krivom smjeru u odnosu na masu ili pouku članka.
Nekada sam svoj Zenith koristio sa uslikavanje svih važnijih doživljaja. Kvaliteta fotografija je svemirska u odnosu na ove današnje digitalce jer sam koristio isključivo najkvalitetnije filmove i odlazio u foto studio koji je koristio najkvalitetnije materijale. Danas uživam gledajući fotografije uslikane tim đubretom od preko jednog kilograma. Ima ih more jer sam slikao sve, a kod njega nema glupih snimaka jer ćeš tri puta razmisliti da je to vrijedno postupka podešavanja. Sve je bilo na žgance.
Danas sam vlasnik mobitela koji ima kameru na razini osrednjih digitalaca (dakle, tek toliko) i aparata za koji su forumaši rekli da mi mobitel daje užasne slike i da kupim novi mobitel (radi se o digitalnom fotoaparatu, ne o mobitelu). I tako putujući po lijepoj našoj zapažam prizore koje bi trebalo ovjekovječiti. Onda razmislim o tome da li ću se primiti mobitela, da li ću to uslikati, hoće li biti dobro bez ručnih kontrola, hoće li to stati na karticu i, na kraju, hoću li to ikada razviti.
Rezultat je to da snimam daleko manje, daleko lošije fotografije mjesta koje bi rado imao uslikane Zenithom koji doma skuplja prašinu jer mi se ne da tegliti ga po svijetu. A kada bi ga i teglio, ne znam tko bi mi to razvio na način na koji sam navikao.
Rezultat? Fotografija je izgubljena u mom životu a kamera sa pokretnim slikama mi nikada nije legla kako treba. Guram se svugdje gdje vidim TV ekipu jer se jedino tako može znati da sam bio negdje na izletu ili ljetovanju.