Evo sad ću ti ja to mal detaljnije objasnit:
Dakle,
Particije su logičke strukture odnosno cjeline tvrdog diska, koje operacijski sustav prikazuje kao zasebne prostore na disku. Ukoliko uzmemo logičku strukturu prethodnog primjera gdje imamo dvije primarne particije i jednu proširenu sa dva logička diska, operacijski sustavi će prikazivati četiri cjeline na tvrdom disku.
Particije mogu biti primarne (primary) i proširene (extended). Primarne particije su najčešće one na kojima se nalazi operacijski sustav i sa kojih se podiže sistem tj. znači da su bootabilne. Proširene particije najčešće služe za pohranu podataka koji nisu važni za podizanje sustava jer one ne mogu biti bootabilne. Proširena particija zauzima također prostor u particijskoj tablici kao i primarna. Postoji ograničenje na maksimalno četiri particije koje istovremeno mogu biti vidljve.
Tvrdi disk se može particionirati zbog više razloga. U prijašnje vrijeme to je bilo zbog datotečnog sustava kojeg koristi operacijski sustav DOS 6.22. Naime datotečni sustav FAT16 nije podržavao veličine diska ili particije veće ili jednake kapacitetu od 2 GB. Prema tome tko je imao tvrdi disk veličine 4 GB morao ga je podijeliti na najmanje dvije particije. U današnje vrijeme najčešće se koristi više particija zbog toga što mnogi korisnici imaju više različitih operacijski sustava. Mnogi od tih operacijskih sustava rade samo sa svojim datotečnim sustavom, pa je potrebno disk podjeliti na više cjelina sa različitim datotečnim sustavima. Ponekad se koristi više particija zbog čuvanja nekih dokumenata ili npr. na posebnoj particiji možemo imati IMAGE diska.
Ako se koristi proširena particija u nju možemo smjesiti logičke diskove, kojih može biti maksimalno 24 ako se ne koristi primarna particija. Ako koristimo primarnu particiju tada je ograničenje na maksimalno 23 logička diska unutar proširene particije. Ograničenje se ne nalazi ni u kapacitetu diska, ni u particijskoj tablici nego u označavanju tih diskova. Označavanje diskova počinje sa C: , a završava sa Z: , prema tome najveći broj logičkih diskova koje možemo posjedovati je 24.
Primarna particija
Primarna particija, kao što je već spomenuto služi da se podiže sustav s nje. Naravno i na nju kao i na proširenu možemo staviti podatke nevažne za sustav, ali u svakom slučaju želimo li podići sustav sa tvrdog diska moramo imati primarnu particiju koja ja bootabilna. Primarna particija se sastoji od četiri djela, to su:
Boot sectorFAT1FAT2Root DirectoryData Area
Prvi dio primarne particije je Boot sektor, iza njega dolaze dva ista podatka FAT1 i FAT2 , te na kraju imamo Područje s podacima.
Ovakva struktura particije dobiva se formatiranjem particije, kada je ona formirana. Kako bi program format.com znao koji je tip particije on treba pogledati particijsku tablicu (točnije adresu: 01x2, gdje x može imati vrijednost od C - F), i potražiti tip particije (system flag - ID). Kada program pronađe system flag i odredi vrsu particije, tada čita početne i završne adrese te particije i kreira datotečni sustav. Ukoliko naiđe na system flag koji označava primarnu particiju kreira ovakvu strukturu. Ukoliko tvrdi disk sadrži primarnu particiju i proširene tada će program pregledavati logičke diskove unutar proširene particije. Kada dođe do logičkog diska koji ima zapis o sljedećem logičkom disku, tada odlazi na drugi logički disk i na njemu formira strukturu.
Kada se jednom formira ovakva struktura njezinu je veličinu moguće jedino mijenajti programima kao što su npr. Partition Magic, u kojem je moguće mijenjati veličinu particije, a proporcionalno sa veličinom particije djelujemo na veličinu područja FAT1 i FAT2, te na područje s podacima dok Boot sektor ostaje iste veličine.
Boot Sector primarne particije
Boot sector je prvi sektor primarne particije i on je veličine 512 byte -a. Njegov sadržaj definira i pomaže podizanje sustava.
