Citiraj:
Autor Guls
Našeg tibetanca Gizme više nema, auto mu je presudio u noći s petka na subotu na zelenoj površini ispred naše kuće. Bio je s nama nepunih 9 godina i ostavio je veliku tugu u obitelji. Teško je pomiriti se s činjenicom da ga više nema, njegov jastučić je prazan, nema više lajanja ni maženja.
Nisam ni sam pametan da li odmah tražiti novoga psa da zaliječi rane ili pustiti neko vrijeme da se sve smiri... Žena plače treći dan, ja isto ronim suze, depresija itd... |
Uff, žao mi je.
Znam kako je to. Doduše, moj je bio bolestan i mučio se skoro 2 tjedna u nadi da će se izvući (veterinari me uvjeravali da hoće). Ja imam klinke i one su bile vezane za njega i htjele su odmah drugog da im bude lakše. Uzeli smo štene, ali smo čekali skoro mjesec dana da bude "samostalno". Uglavnom, bila nam je neka utjeha jer smo bili u iščekivanju. Svaki dan su gledale fotke, pa im je nekako bilo lakše. To je moje iskustvo s gubitkom ljubimca. Ali opet, svako se drugačije s tim nosi. Nakon par mjeseci imamo
beštiju 