U subotu smo frendica i ja, dok cekamo da se otopi snijeg u alpama, potegnuli na Biokovo, drugi najvisi vrh u Hrvatskoj, Sv.Jure (1762m).
Planina s korijenom u moru, a celom u munjama, planina na kojoj ovisite samo o sebi i o Bogu - tako su nam rekli domaci nakon sto su nam nadotocili zalihe vode kad smo ih upitali ima li ovdje kakav izvor.
Iz Zagreba smo startali u 02h, ja sa sat i pol sna, plan je isti dan vratiti se nazad, posto sam bazdaren na nespavanje - ja vozim.
Taj dan bili smo jedini biciklisti na planini jer je cesta zbog prosirenja zatvorena, i ovim putem pozdravljam izrazito neljubaznog i bahatog cuvara/djelatnika parka prirode koji nas nije pustio dalje i koji je izjavio da je do 19h gore i dok je on gore mi proci necemo, te kako mi pojma nemamo gdje smo. Bilo kakva suvisla konverzacija s doticnom individuom nije bila moguca. Covjek statira na asfaltu i glumi Vojka sa "Ne moze!"...i ne moze. I vraca nas za Zagreb.
A ja znam da moze.
Uglavnom, na vrh smo dosli, mi koji pojma nemamo gdje smo. Samo nas je to kostalo 2 dodatna sata i 300mnv, te smo potrosili previse vode i dohvatilo nas je sunce, a jos nismo bili na vrhu.
Zanimljivo je da je taj isti kreten propustio dvoje strangera i uzeo im 50kn - doslo mi je da se spustim nazad po cesti i zalijepim mu jednu zidarsku.
Othrvao sam se niskim porivima s mislima na TBF i stav "Nista mi nece ovi dan pokvarit", ipak sam dosao uzivati u prirodi.
Zahvaljujuci statistu na uzavrelom asfaltu, iz prve ruke smo se upoznali sa divljom stranom Biokova, prekrasnim pogledima koje inace ne bi vidjeli, blizinom divljih konja sakrivenih duboko u hladovini, jedino mi je zao sto nismo vidjeli poskoka, bas sam se poveselio kako cu ga imat u filmicu, krupni kadar - a ono figa. Takodjer zbog zatvorene ceste imali smo cijelu planinu samo za sebe, nema kolone vozila do skywalka, nema cestovnjaka koji pice uzbrdo - nema nikoga.
S vrha pucaju prekrasne vizure, vrijeme kratimo u ugodnom drustvu hercegovackih planinara i zvukovima koje proizvode ciope leteci na vjetrovima preko 200 km/h - fijucu kao mlazni projektili.
Nakon rekuperacije pravac do sedla pod Voscem i spust planinarskom stazom u Makar. Prekrasan krajolik, tehnicki i fizicki zahtijevan spust sa fenomenalnim vidicima i soderanom kao podlogom.
Nakon kupanja u znoju, turu zavrsavamo kupanjem u moru uz pogled na strme litice, steta sto more nije bilo hladnije, 21°C, meni pretoplo.
Statistika kaze 2222m visinaca, 49 km, i sveukupno 21h u pogonu ako pribrojim voznju autom.
video:
fotke:
https://photos.app.goo.gl/DLYZa8QtGwa7fBx18