Trekkie, sam ne daj da te shrva nastala situacija - ostati pozitivan je teško, ali vjerujem da bi druga strana to svakako željela.
Nadam se da će ti pomoći malo kolegijalnosti ako spomenem ovogodišnju situaciju.
Meni je ove godine umrla baka. Da ne spominjem ostale članove obitelji, mene je jako pogodilo i udario sam put ZG-a u noći 13.3. ove godine s ciljem otići na pogreb isti dan.
Tako sam došao na granicu SLO-HR, već sam bio SLO stranu prošao da bi mi naši rekli da moram čekati bar 6h i nakon toga da moram u karantenu. Nezamislivo je kako se čovjek osjeća u situacijama kad je apsolutno bespomoćan, vjerujem da je i tebi bar malo slično. Jedino što mi je racionalno preostalo je okrenuti se i vratiti. Nazvao sam tatu, plačući sam ga pitao što da napravim, jer ja jednostavno nisam znao što da napravim, bio sam smrznut od šoka. Nakon cijelog radnog dana i dodatnih 9h za volanom sam skupa sa ženom u suzama okrenuo auto i vratio se u Njemačku. Od šoka nije bilo govora o umoru.
I kako to inače biva, nema dva tjedna kasnije, bakina sestra umrla. Psihički ju je shrvalo, bile su jako bliske, kao i cijela moja uža familija. S bakom i njenom sestrom sam provodio ljetovanja u Slavoniji, naravno uz više ili manje ostalih članova obitelji. Full lockdown. Opet nisam mogao nigdje.
Tak da ti jedino mogu reći sa svog stajališta: imaš još barem pola života pred sobom - glavu gore, uvijek se sjeti da ti bilo koja bliska osoba nikad ne bi željela da se nađeš u situaciji u kakvoj jesi i ostani pozitivan. Bol je prolazna, sjećanje ostaje.
Nema tih riječi da opišem što se u ovakvim situacijama proživljava i znam da ti je teško.
Glavu gore.
Život je vrijedan življenja.