Dilema između BH vs TCCD je bila aktualna u doba Athlona XP, kad je FSB rijetko prelazio brojku 250. Tada je BH5 (pogotovo visokokvalitetne memorije poput Corsaira i Mushkina) bio u prednosti jer je uz 3.3V (na pločama koje su to mogle isporučiti) bez problema radio na 2-2-2-5 na 250, na najnižim mogućim latencijama za kojim je vapio AXP, 1:1 sa FSB-om. Kasnije se pojavio TCCD koji ji sam po sebi DDR500 part i našao klijentelu kod onih kojima ploča nije davala više od 2.9V te je išao uz niske voltaže dosta visoko, no nauštrb latencija, što AXP nije pretjerano odgovaralo jer nije bilo puno ploča koje su išle preko 250FSB niti je volio niske latencije.
Pojavom A64 i integriranog memorijskog kontrolera stvar se promjenila naopačke. HTT je kao od šale išao preko 300, latencije su pale u drugi plan (iako još uvijek su važan dio priče), prve verzije su bile osjetljive na visok VDIMM (što do danas nije 100% riješeno, samo kad bi našao taj članak) i TCCD je postao logičan izbor.
Ne kažem da su BH memorije loše (kvragu, i sam sam posjedovao Corsair BH5 i to je najbolja memorija ikad, uključujući i ovaj moj GEIL), ali je ulaganje u njih postalo neisplativo.
@ Jelc : Ma što ti u DFI-ju znaju
Zeka, znaš na što sam mislio
