Hahaha, da, daaa!
Vidi se tko zna
Radije bih mrtav pao nego usta otvorio.
A kada mu se više ne da igrati, pa ti nekada, onako na odlasku, lupi jednu po potiljku i s leđa promrmlja:"(bravo mali)"... Uuuuuuu, jbt, orgazam je nula za to
Baš kako Kekin kaže: "samo za taj osjećaj":goood

U mome slučaju bile su to ratno-poratne godine, a nije bilo neobično niti da lik u odori i onim nekakvim gojzericama vojnim, sa zasukanim rukavima na košulji, uleti malo na basket među nas balavurdiju. Dođe doma u svoj kvart jer je dobio slobodan vikend, dopust "sa crte"...
Pa ti pisni "faul"
...
Ajd' sad da nešto i kažem o sebi, kada već "otvaram škrinju sjećanja"
Kod mene ovako stvari stoje: loptu sam doslovno uvijek imao kod sebe (i još ju imam), a kasnije kada sam kupio svoj prvi auto, lopta je obavezno bila i u gepeku, uz ruksak sa opremom
To je tako bilo otkada znam za sebe.
Sjećam se, prvi dan kada sam uopće markirao sa nastave jeste dan kada se potvrdilo da je poginuo Dražen.
Neki su markirali poradi cura, neki poradi testova, a ja baš na taj dan. To je bilo previše za mene
Da pojasnim: de facto to je bilo doba prije interneta i mobitela i sa mnom u razredu je bila sestra od jednog našeg tadašnjeg olimpijca, koja mi je, znajući koliki sam fan(atik) prva javila vijest.
Nikada neću zaboraviti taj dan.
A sjećam se da je, nekoliko mjeseci ranije, jedan dan došla sa privatnim fotografijama iz olimpijskoga sela u Barceloni, što je snimao njen brat, i na jednoj je bio Dražen kako u svlačionici nekim tušem polijeva ljude. Bože, kako sam gutao te fotke! Naravno, da o tome nisam smio ništa reći nikome, jer je to uzela bratu bez njegovoga znanja ("ubiće me ako se sazna")
Ispalo je tako, na žalost, da su to bile među posljednjim privatnim Draženovim fotkama koje je malo ljudi imalo priliku uopće vidjeti (svlačionica, spavaonice, njihovi privatni momenti tih dana u olimpijskome selu).
To se ne zaboravlja.
Košarka... ma, i danas mi je često u pred očima ona slika dok prilaziš igralištu iza ugla, ne vidiš ga još, ali čuješ nekoliko lopti kako udara svaka u svome ritmu, a patike zaškripe svako malo... uffff.. čisti adrenalin.
Ja sam školske dane provodio po igralištima makarske rivijere, nešto malo igrao u lokalnim klubovima, jednu polusezonu i u susjednoj državi (BiH) ... uglavnom, ništa preozbiljno
Peglao sam preko pet godina po zagrebačkim kvartovima kao student, devedesetih godina: to su bili fajtovi! Trešnjevka, Šalata, S.D.Stjepan Radić, Knežija (tamo kod crkve, jel' još stoje koševi? ) .. i još mnogim drugima, čijih se naziva više i ne mogu sjetiti.
Knežiju pamtim posebno jer su tamo znali doći i neki cibonaši, vikendom mislim, pa je to bio događaj
Znam da smo preko neke veze jedno vrijeme imali upad i u dvorane tadašnjega DIF-a, pa se znalo igrati do dugo u noć
Bog mi je dao dobar odraz i čvrstoću (sa 200cm visine sam kucao sa obje ruke i igračem na leđima, i to s mjesta), ali me je uskratio za neke druge stvari, jer te takva građa tijela limitira po pitanju brzine komparativno sa drugim igračima slične visine, pa to povlači i druga ograničenja, da ne filozoiram tu nepotrebno.
Na žalost, sve je prekinula usrana hipertireoza, srce mi je bilo na rubu otkazivanja jer nije prepoznat problem na vrijeme, a i ja nisam slušao savjete doktora pa sam i dalje igrao košarku, jer ja drugačiji život nisam poznavao.
Slijedila je šestogodišnja borba sa gadurom, koja me je snašla u srednjim dvadesetim godinama, nekoliko operacija uključujući i zglobove koji su mi stradali zbog atrofije mišića i slabljenja vezivnoga tkiva. Uskoro se sprema još jedna operacija koljena, godine dodatno naprave svoje i to tako ide kada jednom krene, jel'...
Na kraju, većina stvari se donekle dovela u red, ali koljena su baj-baj .. nula bodova.

I ovako, sada kada pogledam, nije mi žao ničega u životu, stvarno nije.
Dogode se čovjeku kojekakva sranja, za mnoga sam i sam kriv, i naučiš se nositi sa (ne)učinjenim i ne razmišljati dalje o "prolivenome mlijeku".
Ali to što sam preko noći doslovno morao prestati igrati košarku, to će me pratiti valjda do groba.
Ne govorim ja o karijeri i klubovima, nije mi to nikada bilo primarno, oduvijek sam bio svjestan da ja nisam taj kalibar niti blizu, i nema se tu šta dodavati lažno.
Ulična košarka- to je to, to je moja prva i neprežaljena ljubav

Al' jbga, to je život, i baš kako Stonesi kažu: "You can't always get what you want".
Barem sjećanja na ta vremena mi ne mogu uzeti...još neko vrijeme, pretpostavljam
...
Sin ima 12.g., i srce mi je k'o kuća kada ga vidim kako leti za glavu iznad protivničke obrane (trenira rukomet).
Negdje izgubiš, negdje dobiješ...
Tako to ide.

Nadam se da nisam ugnjavio previše, sitni su sati pa me sentiment "malo" ponio u poduži post.
Ne zamjerite.