Ma, nema više ulične škole košarke, tu je problem.
Tu se uče elementarne stvari po pitanju hijerarhije na igralištu, učiš osnove timske igre, naučiš stisnuti zube i nastaviti dalje bez obzira što si "popio lakat", sl.
A, bogami, naučiš se i nositi sa frustracijom i pritiskom jer uvijek se nađe netko stariji (i/ili jači) tko ti ne priznaje faul, radi korake...
To sve ovako zvuči banalno, ali tu muda rastu.
Naši kvartovi su bili ono što je Copacabana brazilcima za nogomet, recimo.
Tu se stvara strast, tu se brusi karakter, tu se začimaju košarkaši.
Koji se ne vuku po terenu preko qrca, koji ne rastjeruju i ovo malo preostale publike i navijača, koji ne sramote nacionalnu odoru.
I nipošto se tu ne radi o igračima koji su, eto, izgubili sportsku utakmicu, kako to neki ovdje, jednako limitirani samo na drugome planu, pokušavaju progurati kao nekakav postulat. Poradi takvih stavova i imamo to što imamo 22. godinu za redom
Klubovi su tu, da se vratim na temu, logična nadogradnja, taktičko školovanje onih sa predispozicijama u svakome pogledu i briga za daljnji psihofizički razvoj igrača . I tu su klubovi zakinuti. Jer moraju birati između ono malo preostale djece u Lijepoj nam, pa od tih onda još ono malo zainteresiranih za košarku, i onda još od tih, pronaći nekolicinu koji "imaju štofa".
Od jučer je onih prvih, zainteresiranih, definitivno još i manje.
A za to ih ("reprezentativce", dakako) isto tako držim osobno odgovorne i to je ono što me smeta. I ljuti, i to jako.

I samo da razjasnimo još jednu stvar, pa se više ne želim osvrtati na to: vidim da nitko drugi nije reagirao na ono "crkavanje", što mi je i logično da nitko normalan takve stvari ne bi shvatio, a niti mislio doslovno. Zbilja moraš biti beskrajno pokvaren pa da stvari tako postaviš i na tome inzistiraš. Zadnji komentar od mene na tu nepotrebno isprovociranu temu.