rađe da nitko ne zna parkirat nego da na putu sa i na posao potencijalno izgubim glavu 10 puta.
neki dan mi izleti sa autobusne stanice oplo bez žmigavca apsolutno ne gledajući, a ja zdravih 80-90kmh vozim u svojoj traci, čim sam vidio šta će se dogoditi duga svjetla i truba... ma kakvi, kočenje nije opcija jer sam preblizu, kontra u srednju traku u koju se već počeo ubacivat neki auto sa lijeve trake, prošao sam između ta dva auta za debljinu retrovizora sa obje strane.
sa 90 i jedno 180 otkucaja srca u minuti.
gledam u retrovizor - auto nije ni stao nego se jednostavno priključio u traku.
kasnije na semaforu stanem i gledam u naravno vozačicu, obje ruke na volanu, a na sjedalu dodan skafander iza leđa jerbo prvi utor na klizaču sjedala nije dovoljno blizu volanu.
gleda naprijed, nikako u mene jer ako me ne pogleda onda naravno ne postoji činjenica da je umalo koštala jedno 2-3 glave.