Mogu samo reći da se s Brkom slaže rijetko, no tu ima pravo. Kada pogledaš kakvi su se filmovi radili u osamedesetima pa i devedesetima i sad onda stvarno nemamo o čemu pričati.
Zašto ja osobno preferiram europski film više nego američki? Pa čak i japanski? Jer je u tim filmovima ostalo barem koliko toliko onog "umjetničkog" da ne kažem kazališnog štiha, gdje ipak atmosfera, karakternost likova, fabula, simbolika i prenesena značanja rade koliku toliko razliku, gdje te potiče da misliš i uživaš u umjetnosti.
Sad će ljudi reći "mi gledamo film za mozak na pašu" i tu dolazimo do onog "modernog" "idiocracy" čovjeka, kojem je nemilo razmišljati a kamoli, nedaj bože, promisliti o tome što si pogledao.
Upravo su filmovi poput Kraljev govor, Dečko, dama, kralj, špijun, Valhalla Rising itd... filmovi za ljude koji žele da im film bude adekvatna zamjena za knjigu, što je teško no ipak da mogu stati u istu rečenicu.