jučer pogledao
inside llewyn davis i šta reć... teško, zadimljeno, mračno, bezizlazno iliti jednom riječju genijalno.
coeni još uvijek znaju dobro potegnut bogami... mjuza je vrhunska kroz cijeli film i danas ću ponovo na normalnijim glasnoćama poslušati barem onu mr. kennedy stvar koja je vrh... ma zapravo ću nabaviti taj soundtrack i jednostavno uživati
nakon toga reko daj nešto da se uspavam i nažalost zadnjih 30 minuta budnosti sam proveo uz takvo kolosalno smeće, takvu nakupinu patetike, takve predvidljive scene, takvu osnovnoškolsku glumu i takvu sveopću učmalost inteligencije da bolje da sam se probudio mrtav danas kako se ne bi sjećao kako mi taj odron od filma zauzima diskovni prostor.
da, pričamo o need for speed.
jedino što mi je uber žao kaje nutra onaj tip iz
devil's double (koje gledajte like odmah ako niste) i koji mi je ostao u odličnom sjećanju po vrhunskoj glumi i sada ovo dno dna.
osjećao sam se identično nakon što sam bio nažalost pogledao
2012 gdje gledati cusackovo koprcanje pobuđuje prilično slične osjećaje gledanja mučenja malih mačića i baby sealsa u sli-ju