Danas sam se skršio ko pička!
Sve fino odradim, Spust 24kom + sve tehnikalije! Praktički vožnja već gotova..
Al naravno ja nezadovoljan, jer nemam ni jednu sliku sebe, a pregršt slika oko sebe
Zamolim logiteka da me okine jednu, na završnoj strmini 24ke sa spojem na Bidrovečki makadam.
Spustim se ja fino, bez greške..
reko, to je to -krecemo doma!
Veli "fotograf" pogledaj se kako si ispao! Škicnem ja fotić, a u kadru samo lišće i šuma!
NIšta, idem ponovo! Vidno iznerviran, odnesem bajk uzbrdo i pun samopouzdanja, živčano ukopčam spd i krenem dolje mišlju: pa ok,, decko nema dara za fotografiju, ali valjda cu ovaj put biti u kadru!
Taj čas, naletim prednjim kotačem direkt na uzdužni kolac (koji sam prije pol minute lakoćom izbjegao), i u tren oka "sašijem" se na glavačke po kamenju!
Prvo sam zarovao u pod kacigom, naočale su se razletile po kamenju. Nakon toga ide struganje ramenom, dalje slijedi lakat u istom tonu, pa udarac u koljeno, i još poderotina po listu noge.. + šlag na tortu -za kraj bajk u zraku pada točno na mene! jupi!!
Rezime: pun sam hematoma i porezotina od kamenja. Xtr ručice su također dobile po njonji!
majica podrapana i ruksag djelomično zguljen..
Nebi to bilo sve tako strašno, da nije podloga kamenje i stijena.. (rahle zemlje ko za vraga, niotkuda kad ja padam)..
Zanimljivo, u tom dijelu sekunde, prilikom pada dok si u zraku, kad znaš da ćeš se "razletit ko pička", vrijeme ide užasno sporo!
Sjećam se svakog detalja. Kao da netko u tom trenutku stisne "slow motion" gumb..
Jebatga.. više mi nije do slikanja!
