Eto da se i ja javim, jučer je jako fina vožnja bila, gore gužvetina, no da krenem po redu.
U tunelu smo se razbili na dvi mini grupice, ja sile ostali u onoj drugoj i kak je prva prošla pored žene i dede jednog, ona digla štap za penjanje ko rampu i ne da nam proć. Ja pitam može samo malo, čisto pristojno, a ona kao imaš šljunak tam pored. Nakon malo rječkanja sa njene strane, vidio ja da nju to onak stvarno smeta, stao sam pored i popričali smo malo, sile se priključio. Ona je pričala kak ima kretena i kroz grad koji slalom rade, a da na sljemenu ni ne priča. U roku valjda 30 sekundi žena se smirila i skužila da nismo loši i zli, pa smo ugodno popričali ostatak razgovora. Sreli smo ih na povratku na 18-20, i opet samo smješak i sve 5.
No, ko za vraga, morali smo osjetiti i zašto je njihov bijes ipak valjano bio usmjeren prema nama. Dva muška, srednjih tridesetih godina, dobro opremljeni sa prilično dobrim biciklima dolaze mi u susret leustekom na dijelu nakon adolfovca, onaj uski i najgori dio. I sad, on bi prošao kraj mene ja malo višim tonom na njega da stane ovo ono, stane on, ja ga lijepo pitam zna li da se tu ne bi smjelo voziti, naročito ne vikendom na što mi je odgovorio da neću ja njega učiti kamo će se voziti, 20godina se vozi itd. Kao prvo, sila ljudi je bila iza nas, bar stotinu, a ono na što smo naletjeli 20 metara uz brijeg me natjeralo da se zapitam zašto mu nisam zalijepio šamarčinu. Naime, bilo je valjda dva razreda djece, toliko zbijenih jedni na druge da se uzbrdo sa 3kmph nije moglo proći kroz njih. Kakav su nered oni napravili tu i zašto su se spuštali stvarno ne znam i još uvijek si ne mogu u glavi posložiti koliki kreten moraš biti da to ideš raditi. Još u tjednu u satima prije sumraka bih nekako prožvakao, ali ovako stari moj, pa da ga vidim sad u gradu dobio bi zavrijeđenu pljusku.
No dobro, sva sreća, spust je bio za ispustit frustracije, nakon dugo vremena nisam nijednom imao problema sa bolovima u dlanovima, taman sam se opustio bez stiskanja volana i kočnica
