Citiraj:
Autor Nik
Staza ... orijentacijska problema ...  |
Evo da i ja podijelim iskustvo mojeg drugog osvajanja Sljemena i pokusaja spusta stazom 39 u Stubicke Toplice.
Dakle petak, 02.09.2011. polazak iz Novog Zagreba u 09.40, kod tunela sam bio u 10.30 i krenuo na Sljeme leustekovom stazom. Kod stare lugarnice sam bio u 11.50, dakle 80 minuta do gore, s time da sam na desetak minuta stao i pojeo sendvic i jos sam stao 3-4 puta po minutu da popijem vode sto ce rec moje drugo osvajanje Sljemena trajalo je 60-65 minuta.
Odmorio se pojeo jos dva sendvica i krenuo spust po 39ki. U startu mi se staza super svidjela, dobro je oznacena, ima par uskih dijelova ali uglavnom sam se spustao po sirokom putu. Treba pazit po putu ima dosta slobodnog kamenja i stapova od grana duljine od pola metra koje prednji kotac voli baciti u zrak. Dok nisam dosao na dio s lijeve strane ima oznaka na drvetu 39 500 stuba. Kako mi se to cinilo malo prestrmo otisao sam jos malo dalje putem ali sam vidio markacije 40, valjda staza 40, a kako tom nisam zelio ici, a ni nisam si spremio podatke o njoj na mobitel i igrom slucaja nisam imao ni internet sa sobom pa sam imao samo ono od mapa sta mi je ostalo na mobu u kesu, odlucio sam se vratiti na zadnju oznaku staze 39. To je dio koji vodi do odmorista Srnec, staza je poprilicno strma, na jednom dijelu ide skroz okomito dolje, tu je zadnji kotac odlucio preskocit prvi, sva sreca pa sam to i ocekivao te sam ranije otkopcao SPD tak da sam samo preskocio volan dok se bic skrsio u stranu. Nastavio sam dalje i onda mi se najednom poceo tresti volan, stanem gledam, u padu se otkopcao prvi kotac, dobro da ga nisam izgubio
Do Srneca sam dosao poprilicno umoran i mokar, ko da sam isao u brdo a ne niz brdo. Od Srneca na dalje je staza dosta zeznuta, jako puno kamenja na njoj ali i to sam nekako prosao i tu dionicu sam zavrsio skoro pa vertikalom od 2 metra i stigao sam na sumski siroki put. Ravno ispred mene je bila velika siljata kamencina, a putevi desno, lijevo, lijevo dolje, a oznaka nigdje. Trudio slijediti Nik-ove upute ali u sumi sve izgleda slicno. Mislim da sam krenuo lijevo dolje, to je zadnje sta se sjecam. Znam da sam kasnije isao jednim putem koji je zavrsio slijepo, pa nazad, pa drugim isto slijepo, pa nazad. Vidio sam jedan mali putic, a kak je Nik spominjao slabo oznaceni put mislio sam da je to to... o kako sam bio u krivu
Na kraju sam utvrdio da su taj put ocito napravile zivotinje koje se spustaju na potok piti vode... i ja sam se spustio skroz do potoka, s biciklom na ramenu
Spustio sam se u kanjon od tog potoka, bogu iza nogu i sta sad... nazad mi se bike nije nosio, pa rekoh idem dalje po potoku barem znam da idem niz brdo. I tako nosim ja bike po potoku, malo ga vucem, na par mjesta sam ga morao prvo spustiti sa stijene pa sam onda tek ja sisao za njim. A kamenje je bilo glatko i mokro, samo sam pazio da si ne uganem zglob jer onda bi me jedino GSS mogao izvuci van. Uglavnom vrtio sam crne scenarije iz raznih filmova
Tako sam se spustao dok nisam dosao do jedne skoro pa cistine s desne strane, a kako je potok postajao uzi i zarastao rekao sam sam sebi tu se moram popeti. Ta je ta cistina bila od sitnih kamencica i zemlje, izgledala se ko da su ju bageri napravili, a gdje su bili bageri mora biti i put, jedini problem je bio sto je ta cistina bila nagib od valjda 75%. I krenuo sam se penjat cik-cak. Naravno da sam i bike vukao sa sobom. Problem je bio sto je tlo bilo dosta rahlo i kad bi stao s bridom tenisice, jednostavno se odronulo. Tako da sam u jednom trnutku uocio vrsak od doslovno 3 cm koji je ocito bio dio veceg kamena koji mi je posluzio kao oslonac da se popnem jedan korak. Ne znam koliko sam se penjao, cinilo se satima, vec sam pozelio ostaviti bike i popet se gore da vidim jel ima li uopce sta gore ili ne, ali tko bi se opet spustao po bike, opet sam pozelio da imam uze... drugi put na Sljemenu i drugi put sam uze pozelio, sljedeci put ga moram uzet
Putem sam mrzio Sljeme, bicikl, kamenje, sumu, glupe ideje, stvarno me na trenutak ocaj primio, pozelio sam sve ostaviti kvragu i zvat pomoc. Vec sam se i lagano poceo tresti kako sam ostajao bez energije. Na pola puta sam vidio krov neke kuce... CIVILIZACIJA... i to mi je dalo snage da nastavim. Kad sam se na kraju popeo tih 20ak metara vidio sam gdje sam, kamenolom OMG.
Tu sam se popeo, znaci od iza
Trebalo se jos spustit sa polovice kamenoloma, jedini put je bio skroz naokolo. Jos nosenja bicikla. Locirao sam cestu i krenuo polako prema njoj pored kuce, ured kamenoloma, pa si mislim, nema nikog, jel imaju... IMAJU! Dva psa su se zaletjela prema meni, jedan srednje velicine zivcani i jos jedan vucjak. Reko sta sad, nemam kuda, stao s bicom i pruzio ruku prijateljstva. Ovaj lajavi naglo skrenuo i stao 2 metra od mene i laje. Vucjak prisao, ponjusio ruku, ponjusio jednu nogu, obisao bicikl, ponjusio drugu... kad je izgledalo da je zavrsio sa svojim poslom, rekoh: "Ja sad idem..."
Kak sam napokon bio na nekakvom putu, rekoh da vidimo sta ce iGO rec di sam... blizu mjesta Kraljev Vrh i dalje je bilo lako. Strmec Stubicki, Stubicke Toplice, Oroslavlje, Bracak, Zacretje and final destination Krapina u 16.30. Cestom bi dosao puno prije... ali gdje je tu zabava
Ovo cu pamtiti cijeli zivot
P.S. Sorry na dugom postu