Nikad nisam kupovao paradajz na tržnici. To je bio doma veliki grijeh.
Moja baka je sama uzgajala.
Najljepše plodove je odabirala u jesen, pa ih spremala u staklenke, zimi sušila sjeme pa ih sadila u čašice jogurta, kada bi proklijali, u rano proljeće, presađivala u nispete (to je niski staklenik) pa je to svakodnevno trebalo prekrivati noću radi mraza a danju provjetravati da se ne upare pod suncem i stalno zalijevati. Kada bi narasli desetak centimetara prorjeđivali su se i presađivali uz kolce. Plodovi bi sazrjeli tek u kolovozu, mnogo muke ali taj miris i okus domaćih paradajza je nešto savršeno.
U rano jutro rosom okupan paradajz, friški bijeli kruh i jaja na oko, čaša mlijeka ... Sretno djetinjstvo.