Prvotna zamisao bila je da se u istrazivanje Moslavacke gore zaputim solo, pa sam se oboruzao "turistickom" kartom s neta, i uvjerenjem da imam cijeli dan na raspolaganju, te da ce Nokia s GPSom pomoci pri orijentaciji, tak da mi je ta kvazi karta dovoljna. A onda, dan ranije, doslovce 5 do 12, Tajci se sjetila da ide i ona. Moze.
Za kvalitetniju pripremu izleta vise nema vremena - pa, ako treba, gubit cemo se medju vinogradima zajedno. Bitno da se pedalira. Upozorio sam ju
Orijentacija i nije bas tako jednostavna, pogotovo iz Pescenice jer nema niti jedne markacije sve do skretanja za Mjesec, a ima gomila putova koje su probili sumari, kao i raznih neucrtanih skretanja tak da je cesto konzultiranje GPS-a i usporedba s kartom bilo neminovno.
Pocetni asfalt ubrzo je zamijenio fini makadam, koji je presao u grubi, da bi po najstrmijem usponu do prvih markacija gurali bajkove po takvim glibovima da to nije za vjerovati. Na svu srecu sve je super suho, u protivnom bi mogli slobodno "celom nazad". U povratku je Tajci komentirala kako ne vjeruje da smo se tuda popeli
. Nizbrdo je islo puno lakse i zabavnije.
Znaci cijeli pocetni dio do Strme medje (438m) proveli smo uglavnom u zescim usponima, ali je zato zemljani put prema Garicu bio prava uzivancija u debeloj hladovini, vise nizbrdo nego uzbrdo. Prekrasna dionica, s nevjerojatnom kolicinom divljaci koje susrecemo u sumi, a tako je bilo cijelim putem po Moslavackoj gori. Nevjerojatno!
U Vili Garic uzimamo odmor, pa pravac Garic grad. Prilicno lijepo, ali i zapusteno zdanje.
Na prijevoju Pukli kamen ostavljam curu da odmori, a ja nastavljam kruzno dalje prema Humki (487m), Visu (444m) i Beloj crkvi. Odlican i brz makadam, odvozio sam to u roku keks.
A onda od Bele crkve pocinje sex. Nije da ga nisam ocekivao, ali ne takav. Crkveni jarak je fantastican, staza ide koritom potoka, preko stijenja i kamenja, po strmom rubu - tuda idu samo divlje svinje. Tragova ko u prici, steta sto nisam koju i vidio uzivo. Kak sam ja to prosao s biciklom, prepustam masti. Nosenje bicikla mi nije strano, ali penjanje preko stijene s biciklom u jednoj, a sajlom u drugoj ruci jos nisam dozivio - do sada. Neke dionice su i opasne, tako da tuda bicklom - no, no. Dobro ukondiran planinar sa stapovima i iskustvom - svakako (tu prakticno ne postoji put, sve je na divljaka, ali je odlicno markirano).
Do jezera Mikleuska (a i dalje), opet veselje. Prebacivanje bicikla preko lojtri, pa preskakivanje ograde (bez lojtre) preko ogradjenih lovista - jedno 5 puta, markacije postoje, ali ugazeni put - bas i ne. Sve obraslo, puno lisca. Dojam o Moslavackoj gori - paaa... kao da je cijela planina podredjena izvlacenju drva i lovu.
Hranilica i ceki doslovce gomila, sumskih puteva i balvana gomila, pogotovo oko Garica i solo dionice. Osjecao sam se kao uljez na posjedu nekog feudalca, samo je falilo da jos netko zapuca
Na prijevoju se sastajem s curom. Pravac Kaludjerov grob i rutinerski po istom putu nazad.
Zaflaksali smo jedno 3 puta. Nista strasno. Na Nokii mi je crkla baterija, a na Sigmi pomaknuo magnet (+ nosenje), tak da ne znam tocnu kilometrazu, ali cijela ruta (v. kartu) ima jedno 60km. Lijepa cjelodnevna voznja, 9 i pol sati gustanja (i patnje) u prirodi.
Slike:
https://picasaweb.google.com/0Slavek...PDHxqDzyNbYOQ#