Ja sam se upravo vratio
Rekord leustek u zadnjih gotovo godinu dana: 1:10h
Solirao sam.
Krenuo sam par minuta ranije od kuće i puževim pedalanjem došao do trga. Imao sam još 10 minuta za ubiti do 10:30 za slučaj da se netko pojavi, no to nije bio slučaj. Ko za inat je još i kiša počela, taman kad sam krenuo odande.
Bio sam kod tunela u očekivano vrijeme, 11h, nisam stao, odmah peglanje do prvih klupica gdje sam stao na pola minute da malo vode popijem, pa odmah dalje. Sljedeći stop je bio na cesti, stajanje od minuticu, adolfovac sam preletio, a bilo podosta studenata koji su već silazili dolje. Niti jedan da bi pozdravio. Reko, ko ih jebe.
U gornjem dijelu već hladnoća nagriza pomalo, a kiša i dalje pada, no ne prejako, pa je zemlja iako nalik na mokru i dalje suha ispod tog površinskog sloja pa ne predstavlja problem pedalirati. Tako me cijelim putem pratilo lagano lupetanje kapljica po krošnjama koje se nakon prolaska račvanja za Runolist pretvorilo u tupe udarce o zemlju, drveće jako fali da digne dojam i psihu, a
sivilo koje vlada samo budi uspomene kako je bilo lijepo u debelim krošnjama ljeti. Kako li će biti ovo ljeto, pitam se...
Izvor, obvezno stajalište za refill boce mlijeka vodom

Malo umivanja i peglam dalje.
Izlazim sa leusteka i sa munjevitim pogledima strijeljam po balavudriji koja čeka bus, svaki drugi drži pljugu u rukama i sve smrdi po spaljenom duhanu. Bilo ih je sigurno 30.
Parkiram bajk tik ispred lugarnice i osvrćem se oko sebe. Bar 6 bicikala već stoji gore, a unutra je gužvetina kakvu dugo nisam vidio. Vani se presvlačim iz mokre odjeće, ulazim unutra i naručujem štrudlu.
Sjeo sam kod bajkera, imali su mjesta i dok žvačem sendvič od šunke, sira i krastavaca koji mi majka napravila ujutro, s podsmjehom gledam frajera prek puta sebe koji vrti ISIS potrganu osovinu u rukama. Donio ju ju na vrh brda samo da pokaže svojim frendovima kak se jedna strana vrti ko nova a druga zapinje. Ne smijem se glasno nasmijati, ali u sebi pucam od smijeha i razmišljam kolko retardiran moraš biti da nosiš potrganu osovinu u ruksaku na biciklu koji ima tubeless gume samo kako bi još koji gram skinuo s bicikla.
Nisam pitao kud će dolje, jer iskreno, nije me zanimalo i čine se kao oni koji će cestom dolje. Al nikad ne znaš, možda sam u krivu.
Pojeo sam, pokušao napisati post na forumu, no Opera mobile se zblesirala i poslao sam sve u rodni kraj, obukao posušenu trenirku i put vrha. Devetka je bila u planu, sigurno jedna od 3 meni najdraže staze. Stavio sam svoje
đubre od harota od 18kg opet pod guzove i put vrha.
Par minuta kasnije, eto me kod tomsilavovog doma, kiša više ne pada, starija skupina planinara, koja očito nije iz ovih krajeva, pitala me kako da dođu do runolista. Davši im smjernice, skinuo sam ruksak, izvadio naočale i kacigu, spustio sic i krenulo je
veselje
Staza kao uvijek, super brza, znam ju već žmirećki prijeći, pa sam hvatao najbrže dijelove s lakoćom. Odvozio sam sve u šusu, pa sam izašavši iz šume ostao malo razočaran koliko sam brzo odvozio inače dugu stazu. Uzeo sam si volje pa naletio na par slijepih ulica, no na kraju sam se zapičio usred neke
livade i vrlo uskim
singletrackom (koji se nakon 30 metara gubi u
granju ispred) izašao par stotina metara iznad početka kustošijanskog makadama, no ne točno na njemu, već kod nekog
kanala koji tu izvire. Super je vidjeti malo
zelenila
Izašao sam na kustošijansku pa napravio jedan veći krug po obližnjim uličicama i privatnim posjedima, usput naletio na
daždevnjaka, poprilične
veličine, pa se samo spustio do ilice.
Oprao bicikl da ga mogu u sobu nagurati i eto
