3. GRAFIČKI PODSISTEM – NAJVEĆI POTROŠAČ
Ukoliko prijenosnik ne služi primarno za igranje, nema smisla inzistirati na najjačoj grafičkoj kartici. Time se dobiva više štete nego koristi. Uzmimo za primjer 15.4" veličinu laptopa pošto su ti najpopularniji; U tom formatu najjače grafičke kartice su trenutno od NVidie Gforce 9500/9600 te ATI Radeon HD 3650.
Te najjače grafičke kartice u 15.4" formatu su veliki potrošač struje i najveći izvor zagrijavanja (čak više od glavnih procesora). To povlači za sobom tri negativne stvari:
I.) veće zagrijavanje. Dno laptopa i naslon za dlanove mogu postati poprilično vrući.
II.) povezano sa prvim, veću buku. Jer se ventilator mora brže vrtjeti da bi disipirao tu toplinu. U biti u laptopima sa najjačim grafičkim karticama su redovito dva ventilatora. Jedan za procesor i drugi za grafičku.
III.) osjetno smanjenje trajanja baterije, ponekad i do 50% u odnosu na slabije grafičke u istom modelu.
Konkretno je preporučljivo sljedeće. Ukoliko igre nisu primarne, ali svejedno se namjeravate ponekad poigrati, odnosno ne želite ga grafička bude slaba karika kod prijenosnika, tada je preporučljiva grafičku koja je za jedan nivo slabija od najjače. To je optimum zbog gore navedenih razloga. Trenutno kod 15.4" laptopa, jednu razinu slabije grafičke predstavljaju sljedeći čipovi:
NVidia Gforce 9300 te ATI Radeon HD 3450/3470. To je samo trenutno stanje, s vremenom će ih zamjeniti potpuno nova generacija grafičkih procesora pa to treba imati na umu.
S jednom razinom slabijih grafičkih kartica se dobivaju mnoge beneficije. Prijenosnik se nikad ne užari (čak je moguće igrati igre u krilu ako to netko želi). Smanjena je buka. U 2D modu (normalni rad) laptop je većinu vremena nečujan, umjereno je bučan samo u 3D-u (takvim modelima je najčešće dostatan samo jedan ventilator). Baterija može trajati puno duže, i do 6-8h na određenim modelima. Naravno 3D grafička snaga je time smanjena, ali još uvijek je dostatna za bilo koju najmoderniju igru (iako u većini treba osjetno smanjiti rezoluciju i detalje). Također 3D snaga je potpuno dostatna za 3D Aero sučelje Windows VISTE.
Dakle bitno je znati da najjača grafička kartice nije defacto najbolje rješenje, da je to svojevrstan kompromis. Iako će mnogi pretrpjeti sve nedostatke samo da imaju najjaču grafičku, većina ljudi će ipak profitirati ako ozbiljno uzmu na razmatranje ovo poglavlje o grafičkim podsustavima.
Grafička kartica ne mora biti kao zaseban podsustav poput gore navedenih, može biti osnovni dio procesorske platforme, tada se govori o integriranim grafičkim karticama
Grafička je tada integrirana u chipsetu matične ploče, memorija se kompletno dijeli sa glavnom memorijom. Dakle grafička i chipset su u istom čipu. Memorija se alocira iz glavne memorije, kolko grafički čip uzme tolko procesor ima manje. Ta alokacija je dinamička. Ponekad može grafička biti integrirana, no koristiti svoju odvojenu memoriju (ne krade od procesora). Takvi slučajevi su iznimka, napuštaju se jer procesorska memorija upravo ulazi u svoju DDR3 generaciju koja je iznimno brza i dostatna je za grafičke čipove. Znak prepoznavanja integrirane grafičke kartice kod prijenosnika je oznaka za dijeljenu memoriju grafičke kartice. Ako je navedeno "Shared memory" odnosno u prijevodu „dijeljena memorija“ kod specifikacija grafičke kartice radi se najčešće o integriranoj grafičkoj kartici (opet postoje iznimke, no zanemarive)
Treba raščistiti još jednu zabludu. Naime mnogi ne znaju da integrirane grafičke kartice (u chipsetu) su arhitekturno iste kao i najjače grafičke kartice samo ima puno manju sirovu snagu. Dakle imaju iste mogućnosti, iste 3D ekstenzije i istu kvalitetu slike. U 2D modu je razlika nevidljiva u 99% slučajeva. Jedina razlika je u 3D modu (3D igre i profesionalni 3D programi), tu je jedina razlika u brzini izvođenja (broju sličica po sekundi). Kvaliteta slike u 3D-u je ista kao i kod najjačih grafičkih kartica.
Neki ljudi apsolutno nikad ne pokreću igre na prijenosnicima i za njih su u biti integrirane grafičke kartice idealne. Dobiju još malo manje zagrijavanje i još malo veće trajanje baterije nego kod grafičkih kartica za jednu razinu slabijih od najjačih poput Gforce 9300 i Radeon HD 3550/3470. Zbog toga ima toliko prijenosnika na tržištu sa integriranim grafičkim karticama. I to se neće promijeniti u budućnosti, samo će integrirana grafika postajati sve jača i jača, kao što je i do sad bio slučaj. Naime današnja integrirana grafika je iste snage kao i najjača odvojena grafika od prije nekoliko godina i tako će ponovno biti. To je vječni krug.
Ove dodatne beneficije integriranih grafičkih kartica su prepoznali proizvođači i danas je moguće dobiti najbolje iz dva svijeta, dakle integriranu grafičku karticu i odvojenu u istom prijenosniku. Naime, takav prijenosnik ima odvojenu grafičku karticu, no korisnik može u bilo kojem trenutku isključiti odvojenu karticu i koristiti redundantnu integriranu grafiku, smanjujući time drastično zagrijavanje, buku i potrošnju struje. Prednosti su očite, sa još jednom ako se koriste grafičke od istog proizvođača. Tada integrirana grafička može raditi u združenom modu sa odvojenom grafičkom te se performanse zbrajaju. To je najoptimalnije rješenje i svakako je budućnost prijenosnika.
Valja spomenuti i jednu tehnologiju kad grafičkih kartica koja služi više kao marketinški trik proizvođača, riječ je o dijeljenju glavne memorije kod odvojenih grafičkih kartica.
Odvojenih grafičke kartice (uključujući i najjače) u najvećem broju slučajeva ipak u nekoj mjeri dijele memoriju sa glavnom. Kod NVidie se to zove TC (TurboCache), a kod ATi-a se to zove HM (HyperMemory), ista stvar samo drugo ime. Sustav radi na sljedećim principu: grafička ima određenu količinu stvarne odvojene memorije (32MB, 64MB, 128MB, 256MB, 512..) ostatak uzima od glavne memorije. Dakle ako recimo piše u specifikacijama laptopa: 512MB HyperMemory to znači da je ukupna količina memorije koju grafička može upotrijebiti 512MB, ali to ništa ne govori o činjenici koji dio memorije od toga se stvaran (dediciran), a koji dio je dijeljen od glavne memorije. Najčešće je pola-pola, dakle u ovom primjeru 256MB dedicirane te 256MB uzima od glavne memorije, ali ne mora biti. Može biti bilo koja kombinacija (128MB dedicirano, 384MB dijeljeno, itd). Dakle na to obratiti pažnju kod gledanja specifikacija grafičkih kartica. U biti nije tako komplicirano; ako kod količine memorije piše sufiks TC (TurboCache) ili HM (HyperMemory) onda je količina dedicirane memorije manja od tog broja i treba detaljnije pogledati o kojem je odnosu riječ. Ako ne piše taj sufiks onda je navedena stvarna količina dedicirane memorije i "TC" i "HM" količine su veće od navedenog broja.
To dijeljene memorije nije nužno loše. "TC" i "HM" su pametne, dobrodošle tehnologije i samo pomažu u 3D modu (nemaju negativnih strana). Razlog tome je već naveden; naime glavna memorija današnjih laptopa je veoma brza, malo zaostaje za brzinom grafičkih dediciranih memorija tako da se može lijepo iskoristiti (i taj odnos će biti i u budućnosti).
Kad se gleda količina grafičke memorije kod odvojenih grafičkih, bitno je znati da je to zadnja stvar na koju treba gledati. Ljudi nevjerojatno često baziraju odluku o kupnji prijenosnika na osnovu činjenice da ima duplo više grafičke memorije u odnosu na nekog konkurenta misleći da će time dobiti osjetno veće grafičke mogućnosti. Ovo je velika greška i najčešće marketinški trik! Bitan je jedino čip (tip) grafičke kartice, proizvođač stavlja optimalnu količinu grafičke memorije za taj čip. Ako je u pitanju prijenosnik sa duplo ili četverostruko više memorije od svojih konkurenata, a posjeduje isti grafički čip kao i oni, u pitanju je najčešće sporija jeftinija memorija (često i sa suženom sabirnicom). Ironično, u tom slučaju dobivaju se često manje grafičke performanse zbog sporije memorije nego kod konkurenata sa dvostruko ili četverostruko manje memorije. Dakle bitno je znati da je taj podatak najbolje zanemariti jer se često radi o marketinškom triku.
Grafička kartica u laptopima NIJE NADOGRADIVA! Odvojena grafička u laptopu najčešće ne dolazi kao modul (poput PCIexperss grafičkih kartica kod stolnih računala) već je grafički čip zalemljen izravno na matičnu ploču prijenosnika. Isto tako su zalemljeni i memorijski grafički čipovi. To vrijedi u 99% slučajeva
Ipak, postoji MXM (Mobile PCI Express Module) standard kod Nvidie te sličan ATI-jev standard pod imenom Axiom. Ako grafička kartica dolazi u nekom od ovih standardna tada se ona može zamijeniti. No, to se koristi iznimno rijetko (zbog cijene, kompleksnosti i dimenzija), koristi se kod najjačih 17-20“ prijenosnika. Iako ta mogućnost postoji ona je tu zbog praktičnih razloga proizvođača prijenosnika, zamjena grafičke kartice se najčešće ne isplati zbog ogromne cijene te procedure.
Profesionalni modeli prijenosnika dolaze često sa posebnim grafičkim karticama te certificiranim grafičkim driverima. Kod ATI-a je to FIRE GL serija grafičkih kartica, a kod NVidia-e je to QUADRO FX serija grafičkih kartica. Te grafičke kartice su fizički iste kao i njihovi pandani u normalnim prijenosnicima, ali razlikuju se u driverima. One podržavaju instalaciju certificiranih OpenGL drivera. Ti OpelGL driveri su industrijski standard i podržavaju ih sve profesionalne CAD-CAM-VIZ itd. aplikacije na tržištu. Pomoću njih u profesionalnim aplikacijama se kod velikih opterećenja postižu i 2-10 puta brža grafička iscrtavanja i renderiranje u odnosu na taj isti hardver bez tih certificiranih drivera. Također se postiže puno veća preciznost koja je potrebna u nekim inženjerskom disciplinama. Ono što se plaća kod tih radnih stanica je u biti licenca za certificirane OpenGL drivere (pošto je hardver isti, a standardni driveri su besplatni). Treba napomenuti da usprkos istom hardveru, certificirani OpenGL driveri se ne mogu instalirati na prijenosnike sa običnim grafičkim karticama. Prijenosnici sa profesionalnim grafičkim karticama imaju poseban BIOS koji omogućava tu instalaciju. Također ti driveri podržavaju i igre. Nisu toliko optimizirani za igre kao prijenosnici sa običnim driverima pa zbog toga daju nekoliko posto sporije rezultate na istom hardveru, ali su puno stabilniji i imaju u nekim slučajevima kvalitetniju sliku. Dakle ni za igre profesionalni prijenosnici nisu ništa lošiji od običnih prijenosnika. Nedostatak je jedino cijena, certificirani grafički driveri su skupi.