Prvi BUM informatičke industrije nije vezan uz razvijanje tehnologije nego uz razvijanje šarenih operativnih sistema. Jedan takav značajni pomak u prodaji računala se dogodio 1995., sa izlaskom istoimenih Windowsa. Tada su i ljudi u Hrvatskoj počeli značajnije opremati svoje domove. Već su u igri bili Pentiumi i slični kompovi.
Pojavom Pentiuma 2, pojavili su se i Windowsi 98. Bili su to pravi šareni Windowsi koji su korisniku omogućavali sate i sate zabave uz instaliranje i formatiranje. Kada je korisnik uspio nagurati (jer je to ono što većina servisera radi) Windowse u kompjuter, omogućeno mu je baš svašta. Većina korisnika (za po doma) baš te funkcije i najčešće koristi i danas.
Tada, 1998. godine. u Hrvatskoj je naglo porastao promet računalima. U Zagrebu je vladalo nekoliko informatičkih firmi. Lijepo je bilo vidjeti da u njima rade mladi ljudi, puni entuzijazma i želje za opismenjivanjem Hrvata. Mogu vjerovati da im je i to bilo na pameti uz pristojnu zaradu koju je taj posao nosio. Za one koji ne pamte tako dugo, HG-Spot je bio u ulici Brune Bušića (ne znam broj), imao je samo taj jedan prostor u kojem je bilo mjesta za stol prodavača i 2 stolice za kupca. Bilo je to sasvim lijepo mjesto za kupovinu. Nije bila šupa preprodavača ili privatni stan (kao do tada), nego sasvim legalna prodaja. Došao si i kupio računalo koje po pravilu nije radilo. Nije me previše to zamaralo jer je to bio i podstrek za moj entuzijazam. Do tada sam samo koristio računalo a sastavni dijelovi me nisu zanimali. Samo sam nekoliko puta izveo operaciju unutar računala i to na nagovor prijatelja i rodbine uz riječi: "Kada znaš popraviti kazetofon, znaš i komjukter". Nije mi bio cilj, ali sam morao naučiti hardver i sastavljanje računala. Do tada to jednostavno nisam želio.
Tada sam intenzivno počeo pohoditi dućane u potrazi za boljim i bržim dijelovima. Vjerujem da nisam bio jedini jer su ti isti dućani počeli bujati, rasti i razmnožavati se. HG-Spot je zauzeo 2 prostora, King je preuredio i povećao poslovni prostor, a Info gama je uvela revoluciju u prodaju. Počele su prodavati nalickane djevojke koje su o računalima znale onoliko koliko i ja o motokultivatorima. Sve je to bilo dobro. Imao sam se čemu smijati ulaskom u dućan, a najbolji su bili zbunjeni kupci.
Kupaca je bilo sve više i više, prostori su postali mali i valjalo je popraviti nešto. Sada već imućni vlasnici su se bacili na ubrzavanje poslovnih procesa. Tako je ionako sporo kupovanje postalo još sporije i za kupovinu onoga na lageru je trebalo barem 15 minuta. Zapošljavali su ljude koji nisu imali elementarno znanje onoga što rade. Davali su im mizerne plače a tražili su od njih da rade i više od 12 sati. Iskreno, niti ja im za taj posao ne bi dao veću plaču, nego manju. Kako su radili, nisu zaslužili niti nju. Količina grešaka je rasla nezaustavljivom brzinom.
Negdje 2000. godine više nije bilo dovoljno da znaš složiti računalo nego ga je trebalo i znati prodati. Umjesto da su popravili kvalitetu, vlasnici (već bezobrazno bogati), počeli su graditi veće i blještavije poslovne prostore. Sve je moralo izgledati jako bogato. Naravno sa su oni koji su trebali to slagati, bili i dalje i podrumu a i dalje su bili slabo plaćeni. Osobno sam i ja razmišljao da se tako zaposlim ali mi plača nije bila dovoljna za takav poduhvat. Obožavam šarafiti po kompjuterima, pa zašto ne bi nešto i zaradio tako? Zato što bi više potrošio na put i na kave. Ne znam od čega bi živio. Osim toga, gluposti voditelja servisa, bile su neprihvatljive. Nisam želio slušati da mi netko gluplji od mene soli pamet. Imao sam to na tadašnjem poslu a bio sam puno bolje plaćen.
Tada je M-San preselio u velebnu, staklenu zgradu u Buzinu (skupa lokacija) i počeo tražiti ljude za posao. Oglasi su bili nadasve smiješni. Uz sliku su tražili da se životopis napiše rukom. Možda bi se javio na taj posao ali nisam htio da član komisije doživi srčani udar pogledom na moju sliku a pisati rukom već odavno nisam znao. Kada mi netko kaže napiši… Ja uzmem tipkovnicu, upalim računalo i…
Početkom 2001. HG-Spot preselio u sličnu zgradu i postavio izdavanje robe u negrijani podrum. meni je bilo neugodno kupovati, a ne želim znati kako je bilo jadnicima koji su dolje radili u zimskim jaknama.
Kako se danas kupuje računalo? Sve je manje-više ostalo isto. Vlasnici su postali pohlepniji, serviseri manje znaju, prodavači su uz kravate postali i bahatiji a kupac je nužno zlo koje treba propisno izmaltretirati što ih ometa u meditaciji. Ionako glup sistem prodaje je doveden u još gluplji. Svakog dana očekujem da mi naplate nešto i istjeraju me van iz dućana.
Od nekad ugodnog vremena provedenog u kupovini nije ostalo ništa. Ranije sam nekoliko dana razmišljao kako što beskorisnije iskoristiti novce, otišao kupiti komad zadnjeg krika tehnike i to brzo otrčati ugraditi u svoj prekrcani komp. Sreća nastala pri pokretanju nije mogla biti ničim ometena. Sjao sam od sreće kada sam imao najnoviji fičur koji nikada neću koristiti.
Danas odem kupiti komad informatičkog smeća, čekam na isporuku pola sata, odem doma s osjećajem da sam ovca koju je netko oštrigao. Valjda zato što i jesam.
Vlasnici su bahatiji nego ikada. Količina njihovog ega nadmašuje božanske visine. Dio toga su prenesli i na svoje radnike. Tako sada mogu početi pisati novelu o tome što se sve može čuti i vidjeti u trgovinama. Dio je toga izuzetno smiješan ali kada znam da oni nekome slažu nešto što košta 6, 10 ili više tisuća kuna, pozli mi. Jedino me tješi što će to sve meni doći na stol i da ću si malo zaraditi u fušu.
Još uvijek volim šarafiti računala, još uvijek hoću pomoći paćeniku koji je kupovao taj komp, još uvijek volim imati zadnji krik tehnike ali me ta volja lagano popušta.
NAPOMENA: Možda sam pogriješio u kronologiji ali je sve ostalo važno.