Citiraj:
Autor Friday
Znam da treba biti zahvalan za bilo šta u lijepoj našoj ali meni je nejasno kako netko može biti zadovoljan sa plaćom od 5.000 kn. Meni su se svi čudili kad sam rekao da odlazim jer sam solidno zarađivao (10-12 mjesečno + povremeni fuševi koji su se jako dobro naplaćivali). Moj početak u ovoj branši je isto bio minimalac i uspio sam se bez ičije pomoći izboriti za sebe (nemam čak ni faks završen).
|
Nisam se htio uplitat u ovaj topic, al na ovo napisano jednostavno ne mogu ne odgovorit.
Gle, stvar je vrlo jednostavna, netko će cijeli život letit za parama, nekom je uvijek malo koliko god da ima, netko voli radit ko konj od jutra do mraka, a netko želi uživat u životu na svoj način i bit sretan. Pare nisu sreća, bez njih se ne može, ali se može i sa normalnim svotama kao što je eto tih 5000kn u hr, sasvim normalno živiti, i bit živ, zdrav i sretan
Nekom je najvažnije bit u okruženju sa svojom obitelji, živjeti normalno i nemati afinitete prema autu od 100 'iljada eura, stanu u metropoli i apartmanu na moru, nego doći s posla u 2,3 popodne i provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, ne robovati poslu i uništavati zdravlje svakodnevnim 12 satnim ili kao moj bratić u njemačkoj 16 satnim radnim vremenom....
Znam da je ovo napisano ispalo malo filozofski, ali ne mogu drukčije objasnit što želim reći. Je, teže je živjeti sa manjim primanjima, to je svakom jasno, ali čovjek treba napraviti balans između zadovoljnog i sretnog života i (ne)robovanja poslu i letenja za novcima cijelog života. Šta vrijedi imat milju na računu ak vidiš svoje dijete kako ja kažem na razglednici, onda kad im je najpotrebnije roditeljstvo i ljubav dok su mali, provodit s njima pet minuta navečer prije spavanja i vikendom koji sat, šta vrijedi letit za parama od 25e do 50e pa te klepi infarkt sa 52, šta vrijedi vozit novi auto od 50 k eura kad si radio od 7 do 7 svaki dan da si ga priuštiš provest nedjeljom sat-dva, itd., mogu nabrajat do preksutra.
Ponavljam, najvažniji je balans između materijalnog i duhovnog. Najveći problem ovog kapitalističkog društva (globalno gledajući) je zanemarivanje temeljnih stvari kao što su obitelj i djeca, nauštrb stavljanja posla i novaca kao prioritetnih stvari. Ima frikova koji su sretni samo ako imaju love i zarađuju čim više i ne je.e ih ništa drugo, ali to su, ponovit ću, frikovi, nema tu sreće. Nebrojeno puta sam zadnjih 10ak godina bio na žalost na sprovodima likova od 40-50 godina koji su na papiru lagodno živili puni para, pa umrli od infarkta, moždanih ili od raka u tim godinama. Morbidan primjer, ali tužan i istinit, i sve češći.
Znam da smo svi jedinke i ne mislimo isto, ali ovo gore je my 5 cents o tome. Život je prekratak i predragocjen da bi ga se svelo na letaranje za lovom i ostavljanje kostiju na poslu po cijele dane....