Particioniranje diska se radi tako da korisnik sagleda potrebe i ukomponira ih u tehničke potrebe kompa na kojem radi. Ono što ja radim se donekle razlikuje od preporučenog, ali je i dalje prihvatljivo.
C: particija treba biti samo za Windows OS (ako se radi o Windowsima). Njena veličina bi trebala biti 7-8Gb. Na tu particiju ide samo OS, driveri (neophodan dio) i update, patchevi i sl.
D: particija je veličine 8-12Gb (ovisi o potrebama) i služi za instalaciju aplikacija, programa i sl. Mogu se ali ovisno o veličini i igre instalirati na tu particiju.
E: Storage ili najveća particija koja popunjava gotovo cijeli preostali prostor i služi za spremanje svega i svačega, a po potrebi se mogu i veće igre instalirati na nju. Može se i nekoliko storage particija napraviti, ovisno o potrebama ali ne previše jer bi se moglo dogoditi da ponestane mjesta na nekoj od njih.
F: Swap. Po uzoru na Linux radi se particija veličine 1,5-2 količine memorije koja služi za swap. Particija se isključi sa Recycle bina i System restorea, te sakrije. Ovu particiju ja nemam takvu ali je preporučljivo postaviti je.
A zašto sve tako? Zato što WindowsXP najbolje i najbrže rade na particijama 6-8 Gb NTFS. Mjereno i testirano. To je dovoljno mjesta za sve, ako se ne instaliraju programi u to.
Kod rušenja sistema (ipak su to Windowsi) ne treba izvlačiti podatke nego se bez straha formatira particija. Neke programe (Office) će biti potrebno ponovno instalirati, ali ne i podešavati, spremljeni leveli u igrama će biti na drugoj particiji tako da se to ne gubi. neke programe neće biti potrebe niti instalirati ponovno (Everest i sl.).
I nakraju. Bad sektori se u najvećem broju slučajeva pojavljuju na početku diska. Podaci su u sredini i na kraju.
Otkud sve te fantazije? Godine, testiranja i iskustvo članova FJBG-a. Ovu tehniku sa sitnim promjena koristi 15-tak članova FJBG-a (tko nije čuo, magarac je bio) i svi ljudi kojima su oni instalirali OS. Tada brojka dolazi na nekoliko tisuća.