[SRV]

FATALNI LUKSUZ RONA DENNISA

Najčudesnija stvar koja je izbila na svjetlo dana u cijeloj ovoj šumi informacija vezanih za špijunsku aferu koja je potresala Formulu 1 od lipnja do danas je priznanje Rona Dennisa da je on obavijestio Maxa Mosleya o tim znamenitim e-mailovima između njegovih vozača. Učinivši to, Dennis je nehotice postigao dvije svari: učinio je da se FIA uhvati tih mailova kao dokaznih indicija i na osnovu toga drakonski kazni McLaren, ali istovremeno je dokazao da McLaren uistinu nije kriv za cijeli skandal.

Kako je to moguće? Pa, moguće je u Formuli 1. To je sport u kojem su korporativni interesi, političke igre i legislativne dvosmislenosti toliko nerazmrsivo isprepleteni s osobnim afinitetima, napuhanim egima i subjektivnim tumačenjem pravila da ništa što vrijedi danas ne mora vrijediti sutra. Danas, sutra? Ništa što vrijedi sada ne mora vrijediti za pola sata.
Tako je u paddocku Spa-Francorchampsa bilo moguće vidjeti Dennisa i Mosleya kako u subotu popodne stežu jedan drugom ruku u ˝prilici za fotografe˝, i formalno zakapaju ratnu sjekiru, niti dva dana nakon što su cijelom svijetu pokazali da se njihova međusobna mržnja može mjeriti devetocifrenim dolarskim iznosima i, zapravo, pola sata nakon što je Mosley javno izjavio kako ozbiljno sumnja u Dennisov integritet i kako se, da se to samo htjelo, McLaren moglo i trebalo kazniti još žešće i drastičnije.

Ova je epizoda tek trenutno popularni i najviše eksploatirani light-motiv ove današnje Formule 1. U njoj sve vrvi od ovakvih malih i velikih sukoba, od političkih prepucavanja, od ljudi koji se motaju po paddocku a da baš nikome nije jasno što oni tamo rade, od namještanja i poziranja za TV kamere. I, naravno, kako je to Lewis Hamilton nakon samo 13 utrka u toj Formuli 1 sjajno primijetio, od ljudi ˝koji žele biti veći od drugih˝.

Ovo posljednje važnije je nego što se čini na prvi pogled. Max Mosley propali je vozač utrka. Krajem šezdesetih bio je jedan od najbogatijih i najsporijih vozača u Formuli 2, i kad je uvidio da nikad neće postati Jim Clark (a trebalo mu je za to dulje nego drugim vozačima), okrenuo se najprije vođenju ekipe Formule 1, potom vođenju cijelog sporta. Dok je vodio ekipu March, ova je bila poznatija po raznim intrigama i (osobito financijskim) neuspjesima nego po konkretnim rezultatima na stazi. Kad je March propao Mosley je već bio dovoljno blizak Bernieju Ecclestoneu da mu igračka u vidu F1 ekipe više nije bila potrebna. Ambicije su sada bile mnogo veće. Kako zbog zloglasne predratne političke karijere svog oca Oswalda Max nije imao nikakvih šansi za uspjehom na britanskoj političkoj sceni (premda je pokušao), okrenuo se, uz pomoć Ecclestonea, sljedećoj najboljoj stvari i 1991. postao predsjednik FIA-e. Zašto je Ecclestone svojim golemim utjecajem i beskrupuloznim lobiranjem na granici (ili preko nje) moralne prihvatljivosti donio Mosleyu taj posao? Zato jer Ecclestoneu, koji sam nema apsolutno nikakvih političkih ambicija ni kvaliteta, postao baršunasta rukavica, alat kojim će njegov izravni i često previše beskompromisan stil dobiti na suptilnosti, prividnoj kvaliteti i ubojitosti. Osovina Ecclestone-Mosley postala je definirajuća, apsolutno svemoćna i posve nezaobilazna snaga u vođenju Formule 1.

I naravno, sve je u redu ako s takvom osovinom gledate stvari u istom pravcu. Ako ne, ako ste k tome još i tako iritantno uspješni i ako ste u osobnim svjetonazorima pomalo ˝čudni˝, kao što se čudnim smatra Rona Dennisa, neće biti dobro. Morat ćete ozbiljno paziti na svaki korak. I pazit ćete, iz godine u godinu, ali posve je neminovno da ćete, kad-tad, napraviti onaj jedan mali, krivi korak. Ili ga nećete niti napraviti već će se samo okolnosti poklopiti na, po vas, vrlo nepovoljan način. Kad se to spoji s željom nekog od izravnih konkurenata unutar Formule 1 da stane na kraj vašoj uspješnosti, naći ćete se u nevolji prije nego ste i shvatili što vas je udarilo.

Dennis si je u ovoj današnjoj Formuli 1, u ovom današnjem svijetu, pokušao priuštiti fatalni luksuz: pokušao je igrati na svoje poštenje, na uvjerenje da će sve biti u redu jer mu nitko ne može dokazati ono što on zna da nije učinio. Naravno, pogriješio je. Nedostatak dokaza u Formuli 1, za razliku od stvarnog svijeta, ne znači ništa. Koliko će taj stvari svijet oko nje zbog toga cijeniti Formulu 1, i Maxa Mosleya, drugo je pitanje.

by Mladen Jergović