..razlog zasto su test radili po noci je taj sto je potrosnja struje nocu bila daleko manja i tad su dobili dopustenje,inace bi test bio radjen u podnevnim satima,glavni operator te noci umro je u 90-im bez obzira na kolicinu radijacije koju je mu je tijelo primilo..
o samom tijeku dogadjaja te noci "ukratko" vise u copy paste tekstu sa:
http://chernobyl.users.cg.yu/pages/factsindex.htm
***********************************************************
Incident je praktično počeo 24 sata ranije, jer su tada napravljene prve greške koje su kasnije kulminirale eksplozijom.
U 1 h ujutro, 25. travnja 1986. reaktor je radio sa nominalnom snagom; tada je data dozvola za smanjenje snage, koje je izvođeno postepeno, i reaktor je doveden na 50 % snage, 1.6 GW(t), 12 sati kasnije, u 13:05, kada je isključena jedna od dvije turbine, i sva para iz reaktora usmjerena u preostalu turbinu.
Smanjenje snage bi bilo i dalje nastavljeno, ali je dispečer u Kijevu zadužen za distribuciju struje to odbio, jer su trenutni zahtjevi za strujom bili povećani, tako da je reaktor nastavio da radi sa 50 % snage narednih deset sati. Bez ovog kašnjenja, test bi bio izveden u dnevnoj smjeni reaktora.
U 23:10, dobijena je dozvola za nastavak smanjenja snage, i, nakon promjene smjene u ponoć, u 00:28, u subotu, 26. travnja, snaga je spuštena na 500 MW(t), što je bila predviđena snaga za ovaj test. U tom momentu desila se kritična greška - operater je prebacio regulaciju snage sa ručne na automatsku, i tom prilikom je ili operater zaboravio da aktivira sistem za održanje snage na tom nivou, ili je taj sistem zatajio, što je dovelo do iznenadnog pada snage na samo 30 MW(t), odnosno oko 1 % nominalne snage reaktora.
U svim reaktorima, ovakav nagli pad snage dovodi do stvaranja plemenitog gasa ksenona u cijevima sa uranom. Ksenonov izotop 135 apsorbuje neutrone i tako usporava reakciju cijepanja uranovih atoma, što dalje dovodi do smanjene proizvodnje toplote, a time i do smanjenog ključanja rashladne vode, tako da je srce reaktora ispunjeno uglavnom vodom, a ne vodenom parom. Tečna voda ima isti efekat kao ksenon - apsorbuje neutrone, dalje usporavajući rad reaktora i prijeteći njegovim potpunim gašenjem; ova pojava se zove "ksenonsko trovanje reaktora" ili "ksenonska klopka", i nakon što se ona dogodi, reaktor je praktično nemoguće dovesti u operativno stanje bez njegovog gašenja.
Kao odgovor, operater je počeo da izvlači kontrolne šipke iz reaktora, u nastojanju da ponovo podigne snagu reaktora.
Sigurnosne mjere reaktora zahtijevaju da glavni inženjer mora dati dozvolu za rad reaktora sa manje od 26 kontrolnih šipki, a da reaktor ni pod kakvim uslovima ne smije raditi sa manje od 15 kontrolnih šipki. Po svemu sudeći, operater je ostavio reaktor sa manje od ovog broja kontrolnih šipki, po nekim procjenama samo 6 do 8, i oko pola sata kasnije uspio da podigne snagu na oko 200 MW(t). To je još uvijek bilo premalo za test, ali najviše što je mogao da postigne s obzirom na ksenon i vodu u reaktoru.
Kasnije analize su pokazale da je najmanja snaga na kojoj ovaj tip reaktora može "normalno" raditi oko 700 MW(t); ispod toga, dolazi do izražaja visoko pozitivan koeficijent reakcije reaktora na isparavanje rashladne vode. Ovaj koeficijent pokazuje koliko se povećava ili smanjuje proizvodnja topline u reaktoru u odnosu na količinu vode u reaktoru koja je isparila. S obzirom da tečna voda apsorbuje neutrone, a vodena para ne, ukoliko dođe do isparavanja rashladne vode u reaktoru, povećava se broj neutrona koji izazivaju reakciju, a time i snaga reaktora.
Zbilja je bila ozbiljna greška u ovakvom reaktoru raditi sa skoro svim kontrolnim šipkama izvan srca. Glavni razlog je što se neke od njih koriste i za gašenje reaktora u slucaju havarije, i ako su one izvan srca reaktora, vrijeme potrebno za njihovo vraćanje unutra je predugo da bi havarijsko gašenje bilo efikasno. Procedure su po tom pitanju bile striktne, i, kako je rečeno, čak ni predsjednik SSSR ne bi smio pokrenuti reaktor sa manje od 15 kontrolnih šipki u srcu.
Ipak, sa tim jednocifrenim brojem kontrolnih šipki, operater je uspio da podigne snagu na oko 7 % nominalne, po cijenu kršenja procedura. Ali to je izazvalo druge probleme, a svi potiču od činjenice da reaktor nikad nije bio predviđen za rad na tako niskoj snazi. Morao je da preuzme ručno upravljanje nad pumpama za cirkulaciju vode, jer se pokazalo da pod takvim uvjetima automatski kontroleri ne odrađuju svoj posao kako treba. To je kompliciran posao, i operater nikako nije uspijevao da postigne odgovarajući protok vode. Reaktor je bio nestabilan i prijetilo je njegovo automatsko gašenje, tako da su operateri isključili nekoliko sistema za automatsko gašenje.
Ipak, u 01:22, iako nenormalna, očitavanja na reaktoru su pružila privid da se njegov rad stabilizovao, i operateri su odlučili da krenu sa testom.
U 01:23:04, zatvoren je ventil napojne pare prema turbini. Jedan od sigurnosnih sistema je predviđao da reaktor bude automatski ugašen ako se obije turbine stave izvan pogona; međutim, operateri su željeli mogućnost da ponove test ako bude neuspješan, pa je i taj sistem za automatsko gašenje reaktora isključen.
Kao što je bilo predviđeno testom, pumpe za cirkulaciju vode su preusmjerene na napajanje strujom sa turbine koja je usporavala svoje okretanje; shodno tome, i tok rashladne vode kroz reaktor je opao, izazivajući njeno ključanje.
U 01:23:21, zbog povećanog isparavanja vode, snaga reaktora je počela rasti
U 01:23:40, operater pritiska dugme za havarijsko gašenje reaktora, "AZ-5", i kontrolne šipke počinju da se spuštaju u srce reaktora.
U dizajnu kontrolnih šipki leži fundamentalni nedostatak ovog reaktora, i posljednja mogućnost da se izbjegne katastrofa. Kontrolne šipke se kreću u vertikalnim cijevima unutar srca reaktora, apsorbujući više ili manje neutrona, i na taj način smanjujući ili povećavajući snagu reaktora. Međutim, ako bi pri izvlačenju šipke iz srca reaktora, njeno mjesto zauzela rashladna voda, efekat bi bio praktično nikakav, jer i voda, kao što smo rekli, takođe apsorbuje neutrone. Stoga je vrh kontrolne šipke izrađen od drugog materijala, koji će istiskivati vodu; u Černobilju, to je bio grafit, koji ima upravo suprotan efekat - usporava neutrone i pospješuje reakciju.
Analiza je pokazala da su neposredno prije nesreće kontrolne šipke bile izvučene iz srca toliko visoko da je čak i grafitni vrh bio vani, a njihovo mjesto u reaktoru je zauzimala voda.
Kad je počelo spuštanje šipki nazad u srce reaktora, one su izazavale upravo suprotan efekat od očekivanog. Grafit na vrhu kontrolnih šipki - koji pospješuje reakciju, je istiskivao vodu - koja usporava reakciju, i umjesto očekivanog gašenja reaktora, njegova snaga je počela nekontrolirano rasti, i u 01:23:44 dosegla je 30 GW(t), deset puta više od nominalne snage reaktora.
U 01:23:45, pelete goriva su počele da se raspadaju, reagirajuci s vodom, izazivajući njeno isparavanje i val enormno visokog pritiska u cijevima s gorivom.
U 01:23:49, cijevi s gorivom počinju se rasprskavati, izazivajući dvije eksplozije; najprije eksploziju vodene pare, koja je razorila krov na zgradi u kojoj se nalazio reaktor, a zatim i eksploziju para goriva.
Eksplozije su razorile metalni oklop srca reaktora, i zrak dospijeva unutra, reagujući s grafitom i stvarajući ugljen monoksid; taj zapaljivi gas je izazvao seriju od 30 požara unutar reaktora. Plamteći fragmenti goriva i grafita bivaju katapultirani iz reaktora na zgrade susjednih reaktora i okolinu.
Tokom narednih devet dana, od ukupno 140 tona goriva u reaktoru, oko 8 tona je izbačeno iz reaktora, zajedno sa grafitom, koji je također bio radioaktivan. Gorivo je pored urana sadržavalo i druge visoko radioaktivne elemente, produkte fisije tokom rada reaktora; među njima i plutonijum. Također, pare radioaktivnih izotopa cezijuma i joda su dospjele u atmosferu, prilikom eksplozije i zbog kasnijih požara.
Razaranje nije izazvala nuklearna reakcija, vec eksplozija vodene pare i možda neke kemijske reakcije, tako da je bilo ograničeno na reaktor broj 4. Reaktor broj 3 je nastavio da radi još nekoliko sati, a preostala dva još nešto duže, dok nisu kontrolirano ugašeni, zbog opasnosti po osoblje radi prekomjernog zračenja.
Dani koji su slijedili nesreći
Sljedeći korak je bio pokušaj da se ohladi razoreno srce reaktora. Užareni grafit, dodatno zagrijavan preostalim gorivom u reaktoru, je bio izložen zraku, i drugog dana je počeo sagorijevati na nekoliko mjesta. Cijevi za rashladnu vodu su bile uništene, tako da je pokušaj da se srce ispuni vodom propao. Vlasti su zato odlučile da zatrpaju "srce" , i od 28. travnja do 2. svibnja, nekoliko stotina helikoptera je nadlijetalo reaktor, izbacivši oko 5.000 tona olova, pijeska, gline i krečnjaka, pokušavajući da zatrpaju reaktor i spriječe daljnju emisiju radioaktivnih čestica.
I zbilja, zarobili su srce, ali, kao kad šalicu vručeg čaja prekrijete tanjurom, zarobili su i toplinu, i gorivo se ponovo počelo zagrijavati. Zbog toga je odlučeno da se upumpava azot na dnu srca reaktora, i time je konačno postignut željeni cilj - zaustavljena je grafitna vatra i ohlađeno gorivo.
Nuklearni požar je stvorio radioaktivni oblak koji se proširio iznad cijele Europe. Prvi nagovještaj o ogromnoj emisiji radioaktivnih materijala je došao iz Švedske, gdje su radnici u nuklearnoj elektrani Forsmark, oko 1.100 km udaljenoj od Černobilja, detektirali radioaktivne čestice na svojoj odjeći i počeli provjere sopstvenih nuklearnih elektrana.....