[E.T.]

Nije sve u radnom taktu...Kako mi se neda izmisljati toplu vodu citariti cu kolegu swarm dude-a:

Intel Core 2 Duo procesori kodnog imena Conroe, su revolucija u odnosu na NetBurst arhitekturu. Krivac za ovaj procesor je Intelov odjel u Izraelu. Intel je odustao od lova za taktom i posvetio se povećanju efikasnosti pri nižim taktovima. Neki smatraju da su novi Core 2 Duo procesori posljedica razvitka i unaprijeđenja Banias arhitekture, tj. one koja se nalazi u mobilnim Intelovim procesorima, no ova arhitektura je nastala iz totalne nule.
Evo mali pregled novih tehnologija koje su implementirane u novi procesor:

Intel Wide Dynamic Execution – donosi više instrukcija (IPC) po taktu i smanjuje potrošnju energije. Uz efikasan cjevovod dužine 14 stupnjeva (31 stupanj u Pentiumu D) ovaj procesor ima 4 istovremene instrukcije po taktu. Prethodni Pentiumu D/M bili su ograničeni na 3 istovremene instrukcije po taktu.

Intel Advanced Smart Cache – postoji jedan zajednički L2 cache za kojeg se jezgre aktivno "bore". Koliko će pojedina jezgra dobiti cachea to ovisi o njezinom opterečenju. U slučaju da je jedna jezgra pod 100% opterečenju, a druga je idle prva će dobiti sav L2 cache. Zajednički L2 cache pomaže smanjenju potrošnje energije,zahvaljujući manjem "memorijskom prometu".
Jezgre mogu međusobno čitati iz svojih L1 cache spremnika, no jedna jezgra ne može drugoj zapisivati podatke u L1 cache.

Intel Smart Memory Access – zahvaljujući novom naprednom cache prefetch algoritmu skrivaju se latencije memorije i tako se povećava protočnost prema memorijskom podsustavu.
Jezgre se predstavljaju kao napredni prefetcheri koji se nalaze unutar L1 i L2 cachea.

Intel Advanced Digital Media Boost – sve 128-bitne SSE,SSE2,SSE3 instrukcije se izvršavaju unutar jednog ciklusa (za pojašnjenje: jedan ciklus se sastoji od: fetch, decode i execute koraka, dakle dopremanja podataka iz RAM-a u registre procesora, njihovo dekodiranje i izvršavanje)

Intel Intelligent Power Capability – tehnologija koja je nova i koja nije tako nova...Ona gasi logičke podsustave koji se ne koriste kako bi se smanjila potrošnja energije.

1066 MHz FSB – kao neki Pentium EE procesori, Core 2 Duo ima 266 MHz Quad-Pumped FSB, koji efektivno iznosi 1066 MHz. Tako je maksimalna protočnost podataka prema procesoru 8.5 Gb.

To su nove tehnologije koje se nalaze u Core 2 Duo procesorima, dok su od Pentiuma zadržali EM64T, Intelovu virtualizacijsku tehnologiju i Execute Disable Bit.
Nažalost, novi procesori ne rade sa nekim starijim revizijama matičnih ploča,premda su za LGA775. Ne rade zbog toga što ploče ne mogu isporučiti napon koji paše procesoru. Npr. neke starije 975X matične ploče mogu postati Core 2 Duo ready flashanjem bios-a, no neke nažalost uopće ne mogu. nVidijin nForce 4 SLI je tehnički Core 2 Duo spreman, no na ranijim pločama Core 2 Duo neće moći ići također zbog toga što ploče ne daju napon koji paše procesoru

Izvana, procesor je ostao identičan kao Prescott i Cedar Mill Pentiumi/D

NetBurst - tajne i da li je promašaj?
Pentiumi 4 bili su za Intel posve novi projekti još od doba Pentiuma Pro na 200 MHz vjerovali to ili ne. Svi procesori, Pentium Pro, II,III, Xeoni i Celereoni bili su temeljeni na P6 arhitekturi koja je sa vremenom evoluirala sa dodacima poput novih instrukcija MMX,SSE, ugradnjom i povećanjem kapaciteta statičke memorije u procesorima, smanjenjem proizvodnog procesa dok su temeljne stvari u procesorima ostale manje više iste.
P6 arhitektura je zastala na otprilike 1 GHz sa zadnjim procsorima dok je NetBurst trebao pružiti veliku skalabilnost i rad pri većim brzinama i naravno probati održati se onoliko dugo koliko se održala P6 (zato i jesu bili u planu 10 GHz procesori). Pentium 3-ke i ondašnji Athloni su instrukcije rastavljali na operacije veličine jednog bajta i nakon toga su ih izvršavali, što nas podsjeća na princip rada RISC procesora. Oni su trošili dosta vremena na rastavljanje x86 instrukcija dok je NetBurstova cache memorija bila prvog stupnja (L1) execution trace cache što znači da procesor nije pamtio x86 instrukcije već mikrooperacije (tako Intel naziva već rastavljene x86 instrukcije).
L1 cache u NetBurst procesorima ima 8 KB što iznosi jednu osminu Athlonovih 64 KB. Intel je prvenstveno izabrao tako malo memorije zbog toga što je manja memorija automatski brža. Za učitavanje podataka iz L1 cahcea P4 troše dva takta dok PIII i Athlon tri. To se radi zbog toga što cjevovodi u svakom trenutku moraju biti popunjeni. P4 šalje podatke cahceu u svakom taktu FSB-a što ga opet čini bržim od PIII po tom pitanju a širina mu je 256 bita. Wilamette takta 1.4 GHz ima protok podataka od 44.8 Gb/s što je 4 puta više nego protok cache memorije u PIII-ci. Cache u AMD-ovim procesorima je bio sporiji nego u P4-kama pa su AMD-ovi inženjeri rekli da "Athlonov L2 cache zapravo ne ograničava propusnu moć" khm
FSB na 400 MHz je zapravo quad pumped 100 MHz (QP FSB-i su i danas kod Intelovih proceva) i to mu omogučava propusnost od 3.2 Gb. Također su u početku NetBurstu dodane SSE2 (Streaming SIMD Extensions 2) što je znatno ubrzalo izvršavanje multimedije.

Sve to zvuči divno i krasno, no gdje su mu mane?
NetBurstovi numerički koprocesor nije brz koliko onaj FPU u PIII-ci a osobito ne poput onoga u Athlonu. Puno razina cjevovoda skupa sa neefikasnim FPU-um će znatno smanjiti broj instrukcija izvršenih u jednom taktu. Još kada dodamo greške koje nastaju u cjevovodima (naveo sam ih još u prijašnjim postovima) sve to značajno utječe na ukupne performanse procesora. Programi koji koriste često aritmetičko-logičke jedinice i numeričke koprocesore x86 procesora neće baš briljirati na Pentium 4-kama. No,ako je program optimiziran za SSE2 i SSE3 P4 će pokazati svoju punu snagu.
No također treba dodati i enormno zagrijavanje koji su imali Wilamette i prve revizije Prescott procesora što je također utjecalo na pad popularnosti P4-ka.
Ipak NetBurst je imao sjajnih trenutaka osobito sa jezgrom Northwood koja je brza i hladna što je čak Intelu u određenom trenutku donijelo nadmoć nad AMD-om.
NetBurst je ako to mogu tako nazvati, arhitektura dvaju krajnosti. U jednu ruku brutalne ali i užasne performanse koje su na kraju rezultirale nekom prosječnošću dok su se AMD-ovi procesori nastavili razvijati, osobito K8 arhitektura koja je presudila NetBurstu.

Nažalost (za Intel) ili na sreću, NetBurst odlazi u ropotarnicu povijesti ne ispunivši svoju misiju u potpunosti i ustupivši mjesto novoj, svježoj i efikasnijoj arhitekturi u C2D procesorima