Pentiumi 4 bili su za Intel posve novi projekti još od doba Pentiuma Pro na 200 MHz vjerovali to ili ne. Svi procesori, Pentium Pro, II,III, Xeoni i Celereoni bili su temeljeni na P6 arhitekturi koja je sa vremenom evoluirala sa dodacima poput novih instrukcija MMX,SSE, ugradnjom i povećanjem kapaciteta statičke memorije u procesorima, smanjenjem proizvodnog procesa dok su temeljne stvari u procesorima ostale manje više iste.
P6 arhitektura je zastala na otprilike 1 GHz sa zadnjim procsorima dok je NetBurst trebao pružiti veliku skalabilnost i rad pri većim brzinama i naravno probati održati se onoliko dugo koliko se održala P6 (zato i jesu bili u planu 10 GHz procesori). Pentium 3-ke i ondašnji Athloni su instrukcije rastavljali na operacije veličine jednog bajta i nakon toga su ih izvršavali, što nas podsjeća na princip rada RISC procesora. Oni su trošili dosta vremena na rastavljanje x86 instrukcija dok je NetBurstova cache memorija prvog stupnja (L1) bila
execution trace cache što znači da procesor nije pamtio x86 instrukcije već mikrooperacije (tako Intel naziva već rastavljene x86 instrukcije).
L1 cache u NetBurst procesorima ima 8 KB što iznosi jednu osminu Athlonovih 64 KB. Intel je prvenstveno izabrao tako malo memorije zbog toga što je manja memorija automatski brža. Za učitavanje podataka iz L1 cachea P4 troše dva takta dok PIII i Athlon tri. To se radi zbog toga što cjevovodi u svakom trenutku moraju biti popunjeni. P4 šalje podatke cacheu u svakom taktu FSB-a što ga opet čini bržim od PIII po tom pitanju a širina mu je 256 bita. Wilamette takta 1.4 GHz ima protok podataka od
44.8 Gb/s što je 4 puta više nego protok cache memorije u PIII-ci. Cache u AMD-ovim procesorima je bio sporiji nego u P4-kama pa su AMD-ovi inženjeri rekli da "Athlonov L2 cache zapravo ne ograničava propusnu moć" khm
FSB na 400 MHz je zapravo quad pumped 100 MHz (QP FSB-i su i danas kod Intelovih proceva) i to mu omogučava propusnost od 3.2 Gb. Također su u početku NetBurstu dodane SSE2 (Streaming SIMD Extensions 2) što je znatno ubrzalo izvršavanje multimedije.
Sve to zvuči divno i krasno, no gdje su mu mane?
NetBurstovi numerički koprocesor nije brz koliko onaj FPU u PIII-ci a osobito ne poput onoga u Athlonu. Puno razina cjevovoda skupa sa neefikasnim FPU-um će znatno smanjiti broj instrukcija izvršenih u jednom taktu. Još kada dodamo greške koje nastaju u cjevovodima (naveo sam ih još u prijašnjim postovima) sve to značajno utječe na ukupne performanse procesora. Programi koji koriste često aritmetičko-logičke jedinice i numeričke koprocesore x86 procesora neće baš briljirati na Pentium 4-kama. No,ako je program optimiziran za SSE2 i SSE3 P4 će pokazati svoju punu snagu.
No također treba dodati i enormno zagrijavanje koji su imali Wilamette i prve revizije Prescott procesora što je također utjecalo na pad popularnosti P4-ka.
Ipak NetBurst je imao sjajnih trenutaka osobito sa jezgrom Northwood koja je brza i hladna što je čak Intelu u određenom trenutku donijelo nadmoć nad AMD-om.
NetBurst je ako to mogu tako nazvati, arhitektura dvaju krajnosti. U jednu ruku brutalne ali i užasne performanse koje su na kraju rezultirale nekom prosječnošću dok su se AMD-ovi procesori nastavili razvijati, osobito K8 arhitektura koja je presudila NetBurstu.
Nažalost (za Intel) ili na sreću, NetBurst odlazi u ropotarnicu povijesti ne ispunivši svoju misiju u potpunosti i ustupivši mjesto novoj, svježoj i efikasnijoj arhitekturi u C2D procesorima
