Upozorenje dial-up korisnicima: ovo je prilično velik thread
Sve je započelo 2000. godine kad je Intel lansirao 7. generaciju njihove arhitekture, NetBurst.
Willamette je prva jezgra koja je temeljena na NetBurst arhitekturi. Sredinom 2001. Intel je lansirao Foster jezgru, koja se koristila u Xeonima. Od 2000. do dolaska Core Duo procesora (2006.) NetBurst je bio temelj većine Intelovih procesora: Pentiuma, Xeona i Celereona. Pentiumi M su temeljeni na Banias arhitekturi, tj. na arhitekturi sličnoj onoj u PIII procesorima. NetBurst je zamišljen kako bi «lovio» visoke taktove. Intel je u početku zacrtao 10 GHz, no kako se proizvodni proces smanjivao, pojavili su se problemi sa «curenjem» struje u tranzistorima i tako je došlo do niskog Performance per Watt > visokog zagrijavanja (Prescott).
Kako Intel postiže visoku frekvenciju?
Kad usporedimo cjevovode PIII i prvog P4 procesora vidjet ćemo da PIII ima 10 razina cjevovoda, dok Willamette ima 20. U pretposljednjoj inkarnaciji NetBursta, Precott jezgra ima čak 31 razinu. Intel je tu tehnologiju nazvao Hyper Pipelined Technology
Ima li Hyper Pipelined Technology mana?
Što ima više tih razina, to je veći takt koji jezgra može postići. No, kao i uvijek, nije sve bajno. Zbog velikog broja razina cjevovoda procesor ima niži IPC (Instructions per Cycle) što smanjuje njegovu efikasnost, no to procesor nadoknađuje višim radnim taktom. Još jedan nedostatak je u slučaju da procesor napravi grešku i opet treba tražiti podatke u cjevovodu. Što ima više razina, procesor treba više «češljati» cjevovod u potrazi za podacima. No, Intel je osmislio Rapid Execution Engine koji smanjuje mogućnost pogrešaka i tako opet povećava efikasnost procesora.
Je li Intel uspio postići magičnih10 GHz?
Pentiumi koji se nalaze u prodaji imaju najveći radni takt od 3.8 GHz (npr. 570J) i Intel polako napušta NetBurst. U budućnosti ćemo vidjeti Intel Core Microarchitecture, dakle arhitekturu koja će biti u Core 2 Duo i Core 2 Duo Extreme procesorima (poznatiji kao Conroe –kodno ime jezgre)
Započnimo sa prvom Pentium 4 jezgrom: Willametteom
Wilamette možete naći u dva oblika: za socket 423 (desno) i socket 478 (lijevo)
Willamette je lansiran u 2000. godini. Karakteristike svih Wilamettea su 256 Kb L2 cachea i 400 MHz BUS. Izrađeni su u 180 nm procesu. Taktovi im se kreću od 1.3 GHz do 2 GHz. Socket 423 Wilametti imaju takt od 1.3 GHz do 2 GHz dok socket 478 braća imaju taktove od 1.4 GHz do 2 GHz. Maksimalna disipacija topline za modele od 2 GHz iznosi oko 70-75W što je poprilično visoko za tako nizak takt. Maksimalni napon koji im se smije isporučiti je 2.1V. Willametti se daju slabo overclockirati.
Willamette jezgra iznutra:
Tablice sa Willamette modelima:
