Možda se ne može vidjeti dovoljno ovdje, jer najčešće nešto serem i prigovaram
ali ja sam općenito i od jutra pozitivna, vedra i realna osoba usprkos raznoraznim životnim sranjima.
Nakon prvog potresnog buđenja zahebavao sam se. I nakon drugog isti.
Ali sutradan je zajebancije nestalo.
Kažu ostani miran, to je super, problem je samo ljudska priroda, što je ovaj naš kraj pun ili sirotinje ili iz rata razrušenoga i krpanoga žvakaćim gumama ili je izgrađeno za vrijeme krapinskog pračovjeka i nekakva je i kulturna baština koju ne smiješ do temelja srušiti i sagraditi nešto novo i moderno.
Meni u firmi u centru grada je pocurilo sve i svašta i da sam ostao na mjestu dobio bi u glavu, pod najbližim štokom poklopila bi me polica i dok me bacalo posvuda trčao sam (prizemlje) prema izlazu ali i tamo zakočio nakon čega se pred mojim licem rušio dimnak crijep i cigle i dok su me ljudi panično gledali.
Zatim kad se smirilo istrčavanje na ulicu, kod ljudi panika vriska plač očaj (inače vatrogasci skidali dimnjake i crijepove od dana prije), pa drugi, gledaš s obje strane jer si zarobljen, u sredini, prašina, izbjegavaš cigle iz zraka i pod nogama ko u nekom filmu katastrofe.
Svi zovu sve, trudna žena, dijete u vrtiću... veze i signala nema, gledaš kako i kuda proći do auta, koji je valjda u komadu...
Doma se okupljaš ulaziš u strahu pred novim, sve razbacano, kupaona ormari police. komp monitor stvari...
Svi na ulici... Struje nema.
Preživio sam i rat i bježanje u skloništa, granatiranja, ne znam mogu li usporediti ali osjećaš se trajno obilježeno i oskvrnuto pred tim trajnim osjećajem nemoći u koji te priroda dovede u par sekundi.
Da možeš ostati bez obitelji ili ih ostaviti same ako se tebi nešto dogodi.
Ono za što si radio i mučio se, tvoji prije tebe godinama, da može nestati u treptaj oka.
Vani ste na otvorenom, iščekivanje novog, kakav će biti i gdje će te zateći.
Konstantno stanje osluškivanja, opreza straha...
Odlazak u kuću na broj 2 kad više ne možeš stiskati horor avantura, obavi i bježi s otvorenim vratima da ti nešto ne zapriječi izlaz.
Večer pod svijećama, tražim aku lampe i baterije, tu i do tada super dvogodišnjak počne histerizirati jer svjetlo ne pali. Struja ipak dolazi.
Spavanje na zračnom madracu, kažem spavanje jer ne spavaš nego te na trenutke umor smlavi pa zaklopiš oči, svaki novi udar je panic alarm. Za to vrijeme "spavaš" odjeven s obućom na nogama.
Ne tuširaš se jer to uključuje skidanje i biti izložen.
I ne divljam ja pritom ili išta slično jednostavno sam drugačiji i ja to osjećam.
Počnu ti se noge same tresti povremeno a ti misliš evo ga, svako sranje koje zatreseš ili jače pomakneš evo ga.
Moraš i do one firme, posao ti je kruh, vidjeti što je i kakvo je , ali nije ti uopće svejedno ostaviti obitelj ili ići u centar sranja. Bez kacige ne ideš tamo. Gledaš svoj grad, suze u očima, gledaš Petrinju užas...
I tako duboki unutarnji osjećaj tjeskobe, nemira i straha.
Onda mi za par dana trudna supruga koja je bila prilično skulirana cijelo vrijeme (čak i toliko da te to iritira) kaže da nisam svoj da joj širim nervozu i da je živciram i da se ne nosim dobro sa situacijom (što me opet živcira jer ja mislim da sam stijena i da se dobro nosim obzirom na situaciju samo što naravno nisam isti kao kad je normalno), ali razmisliš o svemu opet, pa napokon odeš pod hladan tuš, opališ si jednu hladnu šamarelicu i kažeš ajmo sa životom.
Sinoć sam se čak u pidžamu skinuo.
A ja sam se izvukao praktički neokrznut i nije mi problem preboljeti što se dogodilo, nego ta neizvjesnost najviše ubija.
I ona činjenica mater im svima: Mislio sam da smo ovdje mirni, stalno smo samo o Zagrebu slušali i pripremi za potrese. Nikad nigdje u medijima ni riječio čuo nisam da smo mi ovdje i u većem *urcu.
Kako je tek ljudima koji su izgubili članove obitelji, krovove nad glavom, mislim da teško možemo i zamisliti, dok ovako na toplom i s krovom nad glavi sa komopova koji su skuplji od većine onoga što je mnogima ostalo u životu, pišemo kako smo....
P.S. kao dokaz normalnosti kojoj sam se vratio i prigovaranju: piše se UTJEČU!
P.P.S. za šamar sam lagao, ostalo je istina