U principu imaš cijevnih pojačala koja su jako loša kao i tranzistorskih koja su odlična, pa u praksi nemaš zapravo pravila kada ćeš odabirom neke filozofije profitirati. To će se dogoditi samo ako paziš i znaš što uzimaš, uz naravno adekvatno uparivanje sa ostatkom HIFI sustava.
No ipak ostaje činjenica da cijevi nude nešto što je kod tranzistoraca puno teže postići a to je prirodnost zvuka. Po nekom uobičajenom standardu cijevaši se najčešće opisuju kao pojačala koja te uvlače u glazbu, zaslađuju zvuk do eufoničnih granica, uz to da pate od nedostatka dinamike, brzine i bassa.
To se odnosi na neki prosjek u praksi, no sve je to rezultat kompromisnih rješenja.
Postoje naravno i vrlo skupa rješenja koja uspijevaju eliminirati sve te nedostatke i pružiti zvuk cijevaša koji ima i dinamiku, brzinu i neutralnost uz veliku prirodnost u zvuku.
No naravno, u takvim visokim klasama nema potrebe zaobići ni tranzistorce koji opet vrlo lako pariraju cijevima po mnogim stvarima.
Dakle, činjenice:
- cijevi su u svojoj najlošijoj varijanti skupe kao neka vrlo dobra tranzistorska rješenja, pa je opet upitno što je bolje
- skupe cijevi mogu biti odlične, ali isto tako u toj cijeni i tranzistori mogu biti odlični, pa je opet upitno što je bolje
S teorijsko-fizikalne strane, cijevi su u stanju odraditi sve kako treba vrhunski osim bassa, gdje su tranzistori nepobjedivi.
Cijevi su skupe, ograničenog roka (nakon određenog broja radnih sati crkavaju i treba kupovati nove), nepraktične (svaki put prije slušanja ih je potrebno usviravati bar sat vremena), zahtjevne za slušača (znanje za prilagođavanjem setupu, izbor adekvatnih zvučnika itd.), ali imaju svojih prednosti zbog kojih se ljudi na njih odlučuju.
Zaključak: nema bolje ili lošije filozofije, samo bolji ili lošiji proizvod.
