Citiraj:
Originally posted by JC Denton
U biti, stvari ti sad stoje ovako:
Napravis uredjaj sa sto je moguce manjom cijenom u proizvodnji i isprojektiras ga sto je moguce preciznije na rok trajanja malo duzi od toga koliko traje garancija. Kad uredjad crkne, kupac placa popravak ili pak kupuje novi uredjaj, a stari ide u smece... i na kraju takav princip samo donosi vecu zaradu proizvodjacu. Jer ako imamo jedan uredjaj koji se ne kvari 15-20 godina koji kosta recimo 300€ i ako imamo drugi uredjaj koji se pokvari svake 2-3 godine i koji kosta 100€... racunajte si koliko onda proizvodjac zaradi  Uz sve to jos uzmite u obzir ustede na softveru/elektornici ako se izbace neke funkcije za koje se pokazalo da vecina kupaca ne smatra da su kljucne i posebno korisne... i eto, to vam je manje vise to. Takav pristup je bio neizbjezan sa masovnijom dostupnoscu tehnologije i povecanom automatizacijom proizvodnje te vjecnom utrkom za sto vecim profitom.
A sta cete, novac je u biti kriv za sve 
|
Tako je. Ovo što si upisao zapravo je najbanalniji i najpoznatiji aksiom po kojem funkcionira kapitalistički svijet. Dok god je njega, ne gine nam daljnja ekspanzija ovakvog pristupa.