Nevjerojatne stvari se događaju. Žena zove azil, da joj se maca omacila i nek ih dođu uzet. I priča meni gospođa kaj dela u azilu, ne znaš jel bolje onda mimo pravila uzeti, jer će ih tako i tako bacit negdje ili utopit. Općine i gradovi u zagorju se većinom oglušuju na dojave građana za napuštene pse, pod izlikom "bude neko uzel pesa" ili sl., ne žele si kao nabijat troškove, a ne kuže da si tek tada nabijaju troškove. Naime, napušten pas, za kojeg se reagira u par dana, dok ne ogladni skroz i dok se ne desocijalizira, se udomi za čas, jer izgleda dobro, ishranjeno i još je socijaliziran. Kad je pas zbog skitnje, nesocijaliziran, uglavnom, ponovno, zaslužujući ljudima, teže ga se udomljava jer ima problema u ponašanju, ostaje puno dulje u azilu i tek tada općina/grad ima višestruko veće troškove.
Zvao ja tu svog redara koji zove službu koja kupi životinje u azil, reko mace su tu i tu. Ok, zvat će. Sutradan mace opet tu, zovem lika, veli: "rekli su mi koljegi tu na općine da bu nešči zel mačke". Reko znaš šta, uzmi molim te sada telefon u ruke i zovi higijeničarku službu, vjeruj mi da je to puuno bolje za tebe, nakon ovog kaj si mi rekel. Poslao on lika koji kosi travu za općinu da dođe po mace da ih uzme u općinu dok ne dođe higijeničarska služba. Otada me lik sluša kao da sam načelnik.
Ženska vozi taxi (kombi) i priča kak ima male rotvajlere, jel hoće ko ili bude ih morala "rešiti". Kćer joj je veterinarska tehničarka btw. Pita šogorica koja se vozila: kak to mislite rešiti? - veli: pa znate, REŠITI!
Da ne nabrajam koliko sam užasnih situacija doživio kod udomljavanja mnogih maca i peseka što sam ih pokupio s ceste. Slabo već imam živaca oko toga, možda završim u zatvoru kad nekog našamaram.
Novi zakon je nesumnjivo donio puno poboljšanja, ali je stvarna situacija katastrofalna.