Uffff, kad se sjetim prvih igara koje sam igrao na svakoj konzoli ili arkadnom automatu krenu mi curiti nostalgične suze
Malo ću se raspisati, pa možda upalim kakvu nostalgičnu iskru kod još nekoga hehe.
Prvih 6 igara koje sam ikada zaigrao su bile kod prijatelja na 386-ici i 486-ici u razdoblju od 2-3 godine u osnovnoj školi. Sjećam se kao da je bilo danas. Pošto nisam imao svoj PC, bio sam "motorički nesposoban" za neke kompliciranije radnje na tipkovnici, pa sam većinom gledao njega kako igra. To su bile:
The incredable machine - frend i ja bi razbijali glavu prije popodnevnog turnusa u školi dok su mu roditelji bili na poslu
Prince of persia - ovo je bilo i meni i njemu tako teško za igrati da smo odustali
Wolfenstein - tu sam znao igrati na način da je on vodio Blaskovitcha, a ja sam lupao tipku za pucanje. Ctrl ako se dobro sjećam.
Doom - još me više oduševio od Wolfensteina jer sam (i još uvijek) obožavao SF tematiku i usta su mi bila do poda.
The lost wikings - također razbijanje glave zagonetkama prije škole, ali lakša i zabavnija od ranije spomenutog TIM-a, pa smo ovu igru igrali češće-
X-COM: Terror From the Deep - A što reći, legenda. Prekomplicirano za mene i frenda u to vrijeme, ali to su bili prvi počeci našeg strateškog razmišljanja.
Kod brata od jednog drugog poznanika (ne znam kako sam završio u njegovoj kući) sam prvi put u životu vidio Diablo. Ako mi je Doom izbacio ralje do poda, Diablo je probio temelj tog istog poda. Nisam mogao vjerovati da tako dobra igra postoji.
Nakon toga sam se prvi puta ozbiljno zakačio na Arkadne automate - prvi je bio u jednom hotelu u Medulinu 90-ih kada sam s bratom igrao Ghosts 'n Goblins sa još jednom ekipom iz Pitomače s kojima smo se sprijateljili. Nikad nismo daleko stigli, ali je bilo predobro.
Drugi je bio u Zagrebu u jednoj videoteci gdje smo igrali WESTERN EXPRESS sa....... karate kaubojem......hmmm, da, zlatno doba Hollywoodskih ideja
i tu je cijeli kvart silovao jadni arkadni automat sve dok videoteka nije propala.
Prvi "gaming" set koji sam dobio je bio "super action set" s placa koji je bio kopija SNES-a i vjerojatno je poznat svima koji su živjeli u ex-Yu i posjećivali tržnice s asvojim roditeljima. Ako se netko eventualno ne može sjetiti, to je bila ona konzola sa "1000 igara u jednoj", ali u biti su se igrali tenkići, bomberman, super mario, gađanje pataka i kauboja s pištoljem itd......za tu cijenu nezaboravno iskustvo, ali dva su mi se pokvarila u vrlo kratkom roku, pa naravno da mi roditelji nisu htjeli kupiti i treći
Prvi "pravi gaming set" je bio žuti originalni 1st generation gameboy i Wario land, stargate, kirby's dream land, yoshi's cookies, Castlevanina na JAPANSKOM
(zvali smo igru "čovjek s bičem" jer nismo mogli pročitati naziv), skate or die.......pošto sam tu već ozbiljno bio zakačen za gejmanje, počeo posuđivati igre u videotekama (za mlađe generacije - da, u to vrijeme ste čak mogli posuditi Sega game gear, Segu megu drive ili kasnije čak i playstation u nekim videotekama), igrao po cijele dane, shvatio sam da mi roditelji baš i ne mogu priuštiti nove 4 baterije svako malo, a punjive su bile skupe ko sam vrag, pa su mi kupili strujni adapter. Zbog monokromatskog ekrana bez osvijetljenja morao sam često igrati pod noćnom lampom, a frend je kupio čak i ono povećalo koje se natakne na ekran sa ugrađenim svjetlom
Nakon toga je došao moj prvi PC i prve igre na njemu - C&C Red alert i Half life, koje su mi službeno i danas najbolje igre i serijali koje sam ikada igrao. Riječi nisu potrebne. Do tada sam već bio dovoljno "motorički sposoban" da se uhvatim u koštac sa Diablom, FPS-ima i ostalim kompliciranijim igrama....
Eh, to su bili dani. U međuvremenu sam imao u posjedu PS1 i PS2 debelo nakon što su izišli iz mode čisto da ih kupim po maloj cijeni i odigram neke ekskluzive koje sam oduvijek htio, a nije mi se isplatilo imati konzolu samo zbog njih, ali u pravilu od Red alerta do danas sam orijentiran isključivo na PC gaming. Tko zna koliko će to još potrajati, ali već sada traje dva desetljeća.