Vidio sam tu pozitivnih i negativnih gledišta,pa da podjelim svoj pogled i iskustvo koje sam doživio tokom igre.Ali prvo nešto o sebi.Ja sam odrastao u obitelji gdje su mi oba roditelja bili sa psihičkim bolestima.Otac šizofrenija,majka paranoidna psihoza.Od malena sam posjećivao roditelje u institucijama i proživio sam scene koje ne bi nikom poželio.I imao sam jednu epizodu sa napadajima panike prije 6god,koja je trajala tjedan dana.Doslovno milijun simptoma poslije tih napadaja što sam sanirao narednih godinu dana.Hvala Bogu danas sam bolje nego ikad.Radim kao medicinski maser i školujem se za fizioterapeuta.I moj život je daleko bolji nego prije te epizode.A tu je poveznica sa igrom.Općenito moje odrastanje,i pogotovo ta epizoda su teško opisivi i prenosivi.Uvijek sam mislio da to ljudi koji to nisu proživjeli neće nikada razumjet.Ali Hellblade me zato šokirao..Ako se čovjek uspije uživit u igru i vidjet ju kako je zamišljena ona je po meni remek djelo..Pogotovo sa 3d slušalicama.Pregršt detalja ima koji se vide ako čovjek se dovoljno duboko zagleda.Toliko osjećaja iz mog života ranijeg sam opet proživio i još uvijek se čudim kako su to uspjeli.Usudio bih se reći da to nije igra,nego portal ili prozor u život ljudi koji su odbačeni i ismijavani od društva.Nadam se da će imat globalno pozitivni efekt na ljude i da će biti više empatije prema takvim ljudima koji vode teške bitke svakodnevno.