Ja dobro znam što znače takva rješenja. Posebni me impresioniraju posebni state-of-the-art ribboni koji pokrivaju i visoki i srednji spektar bez potrebe za skretnicom, no ta rješenja su ekstremno skupa. Nažalost, nemam link da ga stavim, no upitat ću kolegu koji zna.
To su sve odlične stvari, no ne mislim da je po tom pitanju MBL sprdačina. Naime, ti driveri se zapravo osnivaju na jednakom principu dinamičkog zvučnika kako samo ne u klasičnom smislu. Trake koje okružuju magnet su od izuzetno laganih karbonskih vlakana koji svojim savijanjem zrače zvuk. Bass driver je također odrađen vrhunski. U skladu sa filozofijom ostatka, dva balansirana magneta postavljena su sa bočnih strana woofer kutije, dok je bass-reflex port postavljen prema naprijed, što ide u korist dubinskoj perspektivi bas područja.
Zbog takve konstrukcije zvučnici imaju izuzetno malu osjetljivost, oko 82 dB, a kada se tome pridoda impedanca od svega 4 Ohma, jasno je kojeg kalibra treba biti pojačalo da bi to tjeralo kako spada.
Prema recenziji iz Stereophile-a za Reference model, snaga treba biti čak veća od one koju preporuča MBL kao minimum, dakle iznad 250Wpc, a sustav treba biti savršeno izbalansiran. Zbog svoje nevjerojatne preciznosti u zvuku, ovi zvučnici zahtjevaju vrhunski setup jer u protivnom ne zvuče ni podnošljivo.
Teorija je teorija, ali moje iskustvo govori da je to zaista tako.
Sustav sam slušao dosta dugo i u Ljubljani i u Zagrebu. Razlika je naravno bila u prostoriji, što se odmah čulo, kao i u CD pogonu.
Po mom mišljenju, gdin. Rassmussen je imao više sreće. Na prvu loptu, ovi zvučnici zvuče neproporcionalno s njihovim dimenzijama. Zvuk je disperziran na sve strane, i ukupna voluminoznost zvuka može se usporediti sa npr. B&W 802, što je prilično mnogo za takve kutije. Pri ulasku prostoriju, pomislio sam nije li Rassmussen uključio svoje nove povelike zvučnike koji su bili u prostoriji. Iznenadio sam se kada sam vidio da su isključeni, i da to sviraju mali MBL-ovi. Ono što je odmah dolazilo do uha, je jedna neshvatjiva prozračnost u zvuku. Nakon par sekundi možemo uočiti i samu prezentnost izvođača na pozornici. Ja uvijek prvo gledam na ljudski glas - koji je bio ocrtan još nedoživljenom preciznošću i trodimenzionalnošću. Pozornica je bila takva da su i izviđači i zrak oko njih, bili preneseni u prostoriju za reprodukciju. Odmah se moglo primjetiti da ne postoji sweet-spot, ni sistem je ipak malo drukčiji nego kod Bose-a (
). Naime, pomicanjem kroz prostor, slušatelj se ne pomiče u odnosu na zvučnike i sweet-spot već u odnosu na same izvođače. Ne znam kako su došli do toga. Timbralna korektnost ljudskog glasa i nevjerojatna obrada tranzijenata, odavala je zastrašujući dojam da se osoba koja pjeva nalazi u prostoriji. Ovi zvučnici u stanju su mikrodinamikom tranzijentima aktivirati nultu fazu slušanja baš kao i zvukovi koji nastaju u stvarnosti. To sam i prije čuo, ali potpuno holografsko ocrtavanje aktera pozornice dogodilo se u kombinaciji sa širokom trodimenzionalnom disperzijom zvuka, s čim ipak ne mogu usporediti nijedan drugi zvučnik.
No problem je nastao kada sam došao u Zagreb, gdje je dojam bio mnogo manji. Osim toga što je u samom visokom dijelu spektra nedostajalo te prozračnosti, sustav nije generirao toliko široko polje koje svojim dimenzijama odgovara disperziji zvuka na živoj pozornici. Moj zaključak je prvenstveno krivio upliv neadekvatne prostorije. Dok je ljubljanska konferencijska dvorana imala i znatnu visinu, MBL-ovi su sa svoje lijeve i desne strane imali podosta mjesta, što u ZG-u nije bio slučaj. Tamo su zapravo zvučali prilično obično, s tim da su se kvalitete nazirale u tragovima kod malo duljeg slušanja. Neki moji kolege smatraju da je bilo i do promjene CD pogona. Dok je sa Gryphonovim playerom zvuk bio nešto oštriji, rekao bih da je to zbog veće neutralnosti u zvuku (truba i činele zaista znaju zvučati oštro i u stvarnosti - no to izgleda ljubitelji "visoke vjernosti" ne vole). Kod Weiss kombinacije zvuk je bio pomalo taman i sladunjav. Tome možemo još nadodati činjenicu da je ZG prostorije bila poprilično izdampirana u odnosu na ljubljansku.
Iz tog iskustva zaključio sam kako zvučnici tolike neutralnosti i preciznosti u ne samo rekreiranju zvuka već i samog prostora u kojem se taj zvuk širi, mora biti izuzetno osjetljiv na prostor u kojem se nalazi i opremu koja ga prati. Najveća je vjerojatnost da u oba slučaja sustav nije bio podešen da izvlači najbolje iz sebe, a još me više plaši činjenica da je mnogo veća vjerojatnost da su u određenim uvjetima u takvim drugim prilikama mnogi pogrešno shvatili taj sustav i čuli njegove mane, umjesto potencijal.
