Kad sam se zaposlio u firmi u kojoj trenutnoj radim - IT je struka - a to mi je 5. firma u mom 20-godišnjem radnom vijeku, imao sam samo završenu srednju školu (ostao diplomski kojeg sam napravio i položio 15 godina od upisivanja apsolventskog staža, odnosno 8 godina od zaposlenja u ovoj firmi), dobio sam posao na osnovu interviewa. Dakle, CV sam napisao kako sam najbolje znao, a sad vidim da nisam briljirao. No, na interviewu je bilo 2-3 čovjeka koji fakat znaju svoj posao i bilo je rešetanje po stručnim temama. I tu sam zadovoljio.
Danas imam tim od 10-tak ljudi koje vodim, a neki su donedavno bili školovaniji od mene (dok nisam napokon i ja diplomirao). Još uvijek sam produktivniji od ostalih članova tima, premda imam i dodatne, dosadne administrativne zadaće. Jbg, danas je moderno raditi u timovima, što je i dobro za većinu projekata, no nekad baš i ne funkcionira.
Prisustvovao sam i na nekoliko interviewa, kad smo tražili nove ljude. Dakle, bilo je tu svega - obrazovanih ljudi koji nemaju pojma o poslu, što nije nužno loše, ako imaju stav da žele učiti i ako im ne smeta da ih vodi manje obrazovani, ali iskusniji kadar. No, ima i onih punih sebe koji u startu žele pokazati da imaju papir i da samo trebamo ponuditi dovoljno novaca ako želimo da nam se priključe. A kad ih pitaš neke osnovne stvari - nemaju pojma. Kad ih pitaš jesu li radili što kod kuće, mimo faksa - čude se! Kao, što sad - pa oni su završili faks, zar to nije dovoljno.
Naravno, bilo je i pravih entuzijasta koji su gorili da rade nešto korisno u struci. Takvi su uvijek u prvom planu, neovisno o papiru.
Vrijeme zapošljavanja na osnovu papira je prošlo (fala Bogu). Jedino u državnim firmama to prolazi, pa vidimo kako nam država stoji. Entuzijazam, želja za učenjem, napredovanjem (stručnim, a u nekim slučajevima i hijerarhiskim), znanje i iskustvo je ono što se traži. Kroz firmu, a i moj tim, prošlo je dosta ljudi koji papirom mogu rit obrisati, jer neznaju znanje i radne navike koje su trebali steći studiranjem pretočiti u posao.