malo povijesti:
Intel je godinama imao najkvalitetnije "desktop" procesore na tržištu koji su imali najmanje problema sa zagrijavanjem i stabilnošću (80x86, Pentium, Pentium II). Intel je također u potpunosti kontrolirao tehnološki napredak. 186/286/386 procesori na tržištu bili su gotovo kopije Intelevog referentnog dizajna, kasnije razlike u arhitekturi postaju daleko veće.
Budući da svaki procesor po taktu u biti izvršava nekoliko manjih instrukcija koje je potrebno nekako povezati a zahvaljujući višegodišnjem iskustvu u proizvodnji i dizajnu Intel je dugo uspijevao sa svojim 66MHz držati korak sa 75/83 MHz FSB verzijama drugih proizvođača koje su radile na višem ili nižem taktu. Osnovna karakteristika Intela bila je stabilnost.
PR (Performance Rating System) AMD je prvi put uveo i kratko vrijeme koristio tijekom 1995 i 1996. u svojim 5x86/K5 procesorima i označavao je direktnu usporedbu sposobnosti dviju različitih arhitektura (VIA - bivši Cyrix je rating sistem zadržala sve do početka 2001 i VIA C3 procesora).
---
Prvi veći problemi za Intel pojavili su se kod Pentium III (Katmai/Coppermine) sa 0.25/0.18μ tehnologijom. Negdje u isto vrijeme (1999) AMD je izašao sa K6-III (NexGen Nx686 RISC core, 64kB L1 / 256kB L2 / 2MB L3 cache na matičnoj) koja nije bila sporija čak i u usporedbi sa kasnijim 1.0-1.4GHz/0.13μ Pentium III-S Tualatin (2001). Problem K6-III bili su visoki troškovi proizvodnje, neopavdano niska tržišna cijena i daleko manja AMD proizvodna infrastruktura.
Pentium III trebao je biti prvi procesor koji će probiti magičnu granicu od 1GHz. Igrom slučaja i nesretnom kalkulacijom Intela ta je čast na kraju ipak pripala AMD-u sa Athlon K75 jezgrom. AMD K7 i kasnije K8 arhitektura je nastavak onoga što je AMD započeo sa svojim K6 procesorom. 1GHz je ujedno bio max. takt koji je dopuštala 0.18μ Pentium III arhitektura, te budući da je Intelov glavni konkurent AMD imao više nego komparativan proizvod i vjerojatno ponajviše zbog šamara koji je Intel dobio na 1GHz tu počinje Intelova opsjednutost brzinom.
---
Krajem 2000. Intel je izašao u avanturu zvanu NetBurst koja je osnova gotovo svih trenutno raspoloživih Pentium 4 procesora uključujući i dual-core varijante. Ne ulazeći u tehničke specifikacije (pipeline, registri, petlje i sl.) činjenica je da je Pentium 4 arhitektura na istom taktu sporija 10-20% u odnosu na Pentium III procesor (Pentium III-S tu nema smisla niti spominjati).
Pentium 4 "Prescott" (u početku zamišljen kao Pentium 5) koji je bez problema trebao ići na 5 i više GHz u isto vrijeme je sporiji dodatnih 5-10% od "Willamette/Northwood" serije. Osim neefikasne arhitekture osnovni problem Prescott-a leži u gubitku energije unutar jezgre procesora (do 40% ?!!) koja za rezultat ima preveliko zagrijavanje procesora.
Kao potvrda da je NetBurst jedna velika pogreška je 1.5-2.13GHz/0.09μ Pentium-M Dothan (10-05-2004) koji dere sve živo i koji usput nema nikakve veze sa P4 - praktički Pentium III na drugom socketu i proizveden naprednijom tehnologijom. Problem Intela je kako marketinški opravdat zamjenu 3-4GHz procesora bržom verzijom koja radi na dvostruko manjem taktu.
---
rezultat:
u direktnoj usporedbi dva procesora na istoj brzini u MHz-ima, a budući da Intel još uvijek ima položaj na tržištu koji mu omogućava da radi što god hoće sa proizvodom koji je još i upropaštena verzija tehnologije stare nekoliko godina, AMD je jednostavno PRISILJEN ići na nekakav rating koji će pokazati pravi odnos brzine i snage između Intel NetBurst i AMD K7/K8 arhitekture.
PS: o gore navedenim postocima bi se još i moglo raspravljati ali odnosi u svakom slučaju ostaju.