Vezano uz Kickstarter - ja bi se evo osjećao puno manjom budalom da me netko povremeno zavalja za 150-200kn na Kickstarteru, nego što svakodnevno, kroz desetine nameta, unaprijed financiram državni aparat da o mom životu odlučuje umjesto mene, uz obećanje da će oni to raditi bolje nego što bih ja sam to radio, jer, eto, oni su u finom odijelu s kravatom pod vratom pa znaju, a ja sam u trapericama pa ne znam.
A oni ne samo da ne čine to za što ih plaćam, već posve suprotno, a ja i dalje plaćam i plaćam, kao da sam super zadovoljan uslugom...
Možda je rješenje da i sam kupim odijelo. Ili ipak ne?
No, dosta o meni, tema su igre
Rizik? Pa gomila najbanalnijih stvari u životu, koje uzimamo zdravo za gotovo i o kojima rijetko (ako i uopće) razmišljamo kao rizičnima, su itekakav rizik. Naprimjer, svakodnevno dok prelazimo cestu, riskiramo život. Rijetko prođe mjesec a da na nekom "news" portalu ne iskoči vijest o vozaču koji je prošao kroz crveno i pregazio pješaka na zebri.
Da li to znači da trebamo prestati prelaziti cestu jer bi mogli smrtno stradati?
Ista stvar je s Kickstarterom. Ne juriti s parama kao grlom u jagode u svaki KS projekt. Malo se informirati unaprijed, provjeriti kredibilitet ljudi koji stoje iza projekta, što obećavaju i da li postoji realna mogućnost da to i ostvare uz iznos koji traže.
A ako je netko skroz nov u tom poslu, bez prethodnih ostvarenja iza sebe, onda jednostavno odlučite želite li se kockati ili ne. Šansa vam je 50-50. Dakle puno veća nego što je izvjesnost za mnoge stvari u životu koje držimo "sigurnima". Da ću kad ostarim imati mirovinu, naprimjer
Ali čak i ako iza projekta stoje provjereni ljudi s realnim ciljem, naravno da je svejedno moguće da stvar ne uspije i da popušite lovu. Kao što je moguće da nakon što dobro provjerite situaciju oko sebe kad prelazite cestu da se jureći automobil "stvori niotkuda" i da nastradate. Rizik.
Po meni, prednosti Kickstartera su puno veće u odnosu na nedostatke, tj. nedostatak (jednina) - da potencijalno ostanete bez parsto kuna.
Čak i da tek svaka druga igra uspije ostvariti zadane ciljeve, a da svaka treća skroz propadne, po meni se povjerenje isplatilo. Zašto, to ću objasniti u tekstu niže.
----------------------
Što se tiče videa u prvom postu - nisam ga odlgedao cijelog, jer se već u startu jasno čini u kom smjeru cilja autor.
Prije jedno pet-šest (moguće i više) godina sam čitao da je zarada od igara premašila zaradu holivudskih filmova. Drugim riječima, igre su odavno postale dobar izvor zarade iliti ga biznis.
A što je bitna osobina svakog biznisa? Profit. A gdje je profit, tu su i korporacije. Korporacijama profit nije samo kvalitativna odlika, već bit postojanja.
Bezličan i bezduhovan entitet kakav jesu, korporacije nisu sposobne vidjeti i ne vide igru očima gamera. Za njih igra nije ništa drugačija od vreće cementa ili četkice za zube. Igre su samo još jedan proizvod od kojeg očekuju da im donese zaradu.
Korporacije ni na wc ne idu bez plana. Za svaki proizvod, pa tako i igre, je unaprijed isplaniran trošak razvoja i proizvodnje te očekivani prihod. Odstupanja od plana su vrlo mala i vrlo rijetko dozvoljena.
I tu počinje problem.
Stvaranje igre, kao i pisanje romana ili nastanak bilo kojeg drugog umjetničkog djela, je živ i kreativan proces koji, da bi ostvario svoj maksimum, zahtjeva kreativnu slobodu i ne može biti striktno vremenski ograničen. To naravno u korporacijskom okruženju ne fercera pa stoga, ovisno o poslušnosti i (ne)kreativnosti korporacijskih developera, današnje igre koje možemo svrstati u dvije skupine:
Prvu čine igre developera kojima je koliko-toliko stalo do kvalitete njihova uratka te ga nastoje napraviti što boljim, međutim u tom procesu obično probiju vremenski rok pa dobijemo potencijalno dobre, ali nedovršene igre. Neki od primjera su Total War i Battlefield serijali.
Drugu čine igre poslušnih developera koji poštuju rokove i izbacuju (uglvanom) dovršene igre. Primjeri su...paa...izaberite bilo što od EA Sportsa, NFS-a i, brat bratu, 80% ostatka blijedih i praznih igara koje kvalitetom spadaju u skupinu "pornića" iz 80-ih u kojima sve što vidite od seksa jest pomicanje muške dlakave guzice naprijed-natrag u ritmu brutalno iritantne muzike.
To je glavni razlog zašto Kickstarter vidim pozitivnim - da se barem nekolicina potencijalno dobrih igara "otme" iz ralja korporacijske mašinerije i da, umjesto u striktno zacrtanom i planskom, nastaje u okruženju kojem pripada - kreativnom i slobodnom. Mogućnost da ne dobijemo samo još jednu dobru igru, već klasik, koji će, možda, i naša djeca rado igrati.