Pa bilo je par naznaka. Atmosfera, psihologija straha, defetizam, isprofilirani horror-emotion kadrovi u prvoj sezoni (podsjećaju na Stephena Kinga i oluju stoljeća), ljubavni trokut, sivi likovi (Shane), u ranijim nastavcima kolko tolko realnost (zombije ne ubiješ psovkama i šakom u čelo).
Uglavnom, homo homini lupus se IMO nameće kao neki zaključak koji se, kako serijal napreduje, sve više prezentira na razvodnjen način (prije svega nedostatkom atmosfere, akcijom i površnim dijalozima).