[Amdejac]

C/P sa jedne stranice o teraristici
Porodica: Blaberidae
Podporodica: Oxyhaloinae
Rod: Gromphadorina

G.portentosa, poznatiji pod nazivom madagaskarski siktajući žohari ili samo siktavci, su jedna od najvećih vrsta žohara (odrasli primjerci variraju između 5 i 8 cm). Porijeklom su s otoka Madagaskara gdje nastanjuju debla, panjeve ili lišće koje nađu na tlu kišnih šuma. Životni vijek im je u prosjeku 2 do 3 godine nakon što postanu spolno zreli, iako mogu živjeti čak i do 5 godina.
Za razliku od većine žohara, G.portentosa nemaju krila, a odrasle jedinke imaju i vrlo tvrd ezgoskelet zbog čega nisu najidealnija hrana za gmazove i tarantule. Kao odrasli su crvenkasto narančaste boje sa smeđom glavom i nogama, dok je pomladak tamnosmeđe, gotovo crne, boje (s vremenom može doći do manjih varijacija boje, ovisno o hrani koju jedu). Odlični su penjači te se mogu penjati čak i po staklu. Naziv siktajući su dobili zbog zvuka (slično siktanju zmije) koji proizvode potiskom zraka kroz pore (rupice) za disanje (nalaze se na svakom dijelu toraksa i abdomena) i smatra se da su jedini kukci koji mogu siktati na ovaj način (većina kukaca ispušta zvukove trenjem određenih dijelova tijela). Postoje 3 različite vrste siktanja: siktanje kada su u opasnosti, siktanje čija svrha je privlačenje ženki te skitanje kada se mužjaci međusobno bore. Zbog svega navedenoga, mužjaci sikću češće od ženki.
Mužjaci se od ženki razlikuju po tome što imaju deblja ticala te zadebljani sedlasti oblik egzoskeleta tik iznad glave na koji se nastavljaju dvije izbočine nalik rogovima (prilagodba međusobnim borbama za ženke)
Oplođene ženke ne odbacuju ooteku, već ju zadržavaju u tijelu te svakih 60ak dana na svijet donesu 20 do 30 nimfi. U prosjeku mužjaci dosežu spolnu zrelost s devet mjeseci starosti, a ženke već sa 6 mjeseci.

Kao i ostale žohare, najbolje ih je držati na temperaturama između 24 i 33 stupnja, vlažnosti od 75 do 80%, a hrane se svježim voćem i povrćem te suhom hranom za mačke, pse ili ribice. Vrlo je važno da njihova prehrana obiluje proteinima jer u protivnom može doći do kanibalizma tako da nimfe posluže kao hrana odraslim mužjacima.

Za sve one koje brine veličina ovih insekata, bez straha,madagaskarski žohari ne grizu.
Zbog neobične veličine, nedostatka neugodnog mirisa te siktanja sve češće se drže kao kućni ljubimci. Za držanje u zatočeništvu potrebno im je osigurati nešto višlji terarij (ili posudu) te kore drveta ili granu za penjanje i skrivanje. Kako se mogu penjati po staklu, treba paziti da je terarij (posuda) u kojoj ih se drži dobro zaklopljena te da su rupice za zrak dovoljno malene. Naime, iako ih se svrstava među najveće žohare, tek izlegnute nimfe su nešto manje od 1 cm pa se, uz mogućnost penjanja po glatkim površinama, mogu gotovo svuda provući i vrlo lako pobjeći. Ukoliko ih se drži u terariju, zbog estetike se može staviti kokosov treset kao podloga.


Ako mu to pobjegne iz terarija mislim da će ga susjedi spaliti na lomači. Jedna od posebnosti žohara je da se mogu penjati po glatkim površinama i da mogu preživjeti nuklearnu katastrofu.