Više odavno ništa ne igram jer je hrpa estrogena u mojoj glavi valjda konačno uzela danak, pa se dogodio nekakav klik i sada mi je sve to sasvim bez veze, ali u mojim ranim danima bila je sasvim druga priča. Igranje na PC-u bilo mi je centar svemira. Pa da se malo podsjetim na neke uspomene...
Odmah na početak ću staviti najbolju igru svojeg djetinjstva -
Descent. Prava pravcata 3D akcija, upravljanje letjelicom u svim mogućim smjerovima kroz zakučaste labirinte ili dramatične otvorene prostore, pucnjava sa ludim oružjima, nadmudrivanje sa prilično pametnim robotima koji se sklone u stranu kada na njih ispalite raketu, napadaju vas iz slijepog kuta, uspješno djeluju u skupini koja vam siječe putove za bijeg i prisiljava vas na borbu itd. Sjećam se da je gotovo svaki level bio ogroman kompleks po kojem sam često lutala (iako je tamo bila i funkcija karte po kojoj se isto nisam mogla snaći).
Igra je u to doba djelovala dosta futuristički i ispred svojeg vremena...
A sve je počelo kada me "zapalio" demo sa nekog CD-a (koji su tada, zajedno sa mojim čitačem od čak 8x, bili zadnji krik tehnike). Držao me taj demo mjesecima, sve dok me jednog dana moj bivši najbolji prijatelj nije odvukao u Algoritam i tamo sam u košari sa igrama na akciji slučajno iskopala upravo Descent. U paketu su bila tri CD-a - na prvom originalni Descent, na drugom Descent 2 koji je bio vrlo sličan jedinici, ali je jedno od najznačajnijih poboljšanja bio guidebot koji vam je pomagao u navigaciji kroz sve te beskrajne komplekse i tako riješio problem lutanja (dvojka se mogla instalirati u dvije verzije - za dos i win95), dok je na trećem CD-u bio nekakav mission editor zajedno sa odličnim bonus levelima za jedinicu i dvojku). Sve u svemu, prava gozba. Potrošila sam beskrajne sate i mjesece na tu igru. Trojku sam kasnije isto prošla i jako mi se dopala...
No eto, bilo je i ponekih klasika koji su me zaokupili, kao što je to bio tada vrlo čuveni
Raptor. Također mi se jako sviđala i slična igra pod nazivom
Tyrian. Jezivi i užasni
Doom ne moram niti spominjati...
Onda mi je netko donio
Duke Nukem. Igra mi se u početku nije svidjela, ali kasnije me uspjela zatupjeti i uvući mi se pod kožu. U tim ranim pucačinama jako me živciralo što se od igrača nije tražilo da propisno barata sa svojim oružjem. Na primjer, ako vam se pred nosom pojavio nekakav leteći neprijatelj onda niste trebali oružje usmjeriti prema gore i pravilno naciljati, nego je bilo dovoljno oružje smjestiti u nekakvu vertikalnu ravninu sa neprijateljem i samo zapucati, a metak bi automatski odletio gore.
Baš jadno...
Što još? Možda
Jazz Jackrabbit. Jako zarazna platformska igra sa simpatičnim zelenim zekanom i odličnom muzikom. Dvojka je bila još bolja, iako je izašla relativno kasno (oko '99 ili 2000) i bila je napravljena isključivo za windowse...
Još jedna dos igra koja je bila pravi biser zvala se
Scorched Earth - ali bila je vrijedna igranja samo ako ste mogli nabaviti ljudskog protivnika...
Od utrka tog vremena bio mi je najbolji
Lotus...
Negdje krajem 90-ih sve više igara se počelo raditi za windowse, a tada me zaokupio
Age of Empires. To sam igrala do granica malaksalosti i pothranjenosti, te mi je igra bila bolja nego bilo koji spin-off nakon nje. A dok su svi histerično igrali razvikani Starcraft, meni je za oko zapeo vrlo zanimljivi
KKND 2.
Vjerojatno ima toga još, ali ovo je sve čega se trenutno mogu sjetiti. U svakom slučaju, ovo je bilo jako lijepo dok je trajalo. Sada me takve stvari više ne zanimaju. Na neki način mi je čak i drago da tome više ne robujem
