Sve ovo se moglo odigrati i više nego pozitivno za nVidiju - samo da malo stanu na loptu i da prestanu gledati s visoka na sve oko sebe. Još da se riješe bahatog stava s kojim su si (između ostalog) zatvorili vrata za proizvodnju čipseta za oba proizvođača procesora, pa di bi im bil kraj. Krenuli su kao firma koju niko ne šljivi i ne doživljava - pišljivi
startup, ali su brzo svima dokazali da nisu tu radi zayebancije, a 3dfx je doživotno izgubil onaj osmijeh s lica.
nVidia je brzo i učinkovito preuzela grafički vrh i postala ogromna kompanija, koju živo zaboli za ono kaj drugi misle i rade. Proizveli su masu odličnih kartica i (ovisno o generaciji kartica) uz manje probleme, skoro pa uvijek natjerali svu konkurenciju u plač. Jasno, s vremenom su usavršili onaj bahati stav koji njeguju i danas i to im je postal zaštitini znak. Yebe nam se za sve, mi smo najbolji.
Prije lansiranja HD 5800 serije, nisu marili za to kaj konkurencija planira, jer su je po ko zna koji put podcijenili i vodili su se za tim da bude RV870, samo malo uštiman RV770.
Kad ono, na dan lansiranja u ured glavnog direktora nVidie, panično ulijeće sve od PR-a, preko inženjera, pa do perača
Maserattia na parkingu firme -
"Jao direktore, ludi Kanađani su napravili karticu bolju od GT200(b)", a iz pozadine čistačica dovikuje -
"I samo jedan GPU istodobno vrti šest displaya". Direktor se nakon nekog vremena kolko-tolko pribral iz prvotnog šoka i zaputil do inženjera koji rade na razvoju GPU-a.
"Kaj imamo za konkurenciju?", pita dok mu panika diše za vrat.
"Pa čujte, imamo samo onu Teslu sljedeće generacije, ali to je za HPC i GPGPU". Odlučno i samodopadno direktor dobacuje:
"Koga briga, srežite čudo na prihvatljive dimenzije i TDP i prodali budemo ga ko GPU-Computing za gamere".
Ostalo znamo.
