Gle rista, vjeruj mi, kad u životu pogriješiš i život te stisne, moraš prihvatiti nešto, bilo što što ti može dati kakav takav oslonac. Meni je lova trebala, al ono, presušno. TO je uletilo, reko bolje išta nego ništa, imam znanje, imam volju. Umjesto da žicarim okolo i klošarim se, išao sam to zaraditi pošteno, ali sam pošteno i izletio van ko zadnje smeće jer sam slijedio neku pravdu i moral, a ne njihove smrdljive prevare, ulizivanja i podmetačine radnicima.
Premda dok sam ja tamo radio, plaća je uvijek bila na vrijeme. Bio je i regres za ljeto i božićnica. To je bilo 2007. No svi ostali uvjeti u toj firmi su bili katastrofa. Da nije bilo mojih frendova gore koji su valjda bili jedina svijetla točka svega, cijelu upravu bi potukao ko zečeve. Hrpa nesposobnih, preko veze ubačenih, "rodijaka" koji ne znaju raditi svoj posao. Svi su se ponašali tako uzvišeno kao da su Boga samog uhvatili za bradu, bilo je tu i šamara i svađa i prijetnji i nema čega nema... Ugovori su bili sramotni, gableca skoro nismo ni imali, ali čovjek i dalje živi u tom nekom idealu zanemarujući činjenice te misli bit će bolje... dok jednom ne pukne.
Uglavnom da sad tu ne pričam markove konake, treba se njima osvetiti. Tek si onda miran i možeš zatvoriti tu knjigu. A kako stvari idu, sami će sebe zajebati.