Kriv je naš mentalitet i neosnovana euforija, čim je Bilić u prijašnjim kvalifikacijama dobio Engleze dvaput odmah je ta reprezentacija bila najjača na svijetu, pa je na kraju sve splasnulo nakon Turske. Treba ić iz utakmice u utakmicu a ne sanjati SP nakon uvjerljive pobjede nad Andorom i sebi pisati hvalospjeve, Nijemci, Francuzi, Englezi i Talijani, pa i mnoge manje reprezentacije ne ulaze u to na takav način, ide se polako iz utakmice u utakmicu, bilo to uspješno ili ne, a ovako nakon tolike euforija događa se samo još veće razočarenje. J....ga takav je ovaj narod: euforije i razočarenja, zato je sve tako u k...u. A disciplina reprezentativaca je na istoj onoj razini discipline cijelog naroda (osobito mlađe populacije, alkohol, nerad, cajke i dobit ćemo sve na pladnju, i ovce i novce), Mandžukić je čak jednom odbio raditi sklekove koliko se ja sjećam, j....š repku di je trener zadnja budala. Čast rijetkim iznimkama, ali to je nažalost tako. A kockasto ludilo i mazanje samom sebi oči, to je isto sam odraz te bijede koja vlada, navija se za ljude koje boli briga i za hrvatsku i za reprezentaciju, važno se napit, ugodit sebi (u se, nase i poda se), koji se žele prodati za milijunske transfere, a nedisciplinari su i za treću albansku ligu. I onda naravno kad se iluzija raspadne, onda je plač i tuga. Poanta svega ovoga je: ne očekivati previše od nikog ništa, pogotovo ne od idiota na cajkama, a ako nešto i naprave to je onda božje čudo, a ne djelo njihovog talenta, koji je nažaost skriven ostao iza cajki i alkohola.