smrt igricama!
Citiraj:
Oleg Maštruko / četvrtak, 23. veljače 2006.
Smrt "igricama"
Među mnogim milijardama stvari koje me na ovom svijetu smetaju, koje prezirem i protiv kojih se borim, danas ću pričati o jednom specifičnom slučaju, o apsolutno odioznom, pa i kretenskom terminu "igrica".
"Igrica" – dakle, malena igra – jest termin koji računalnim igrama u svojim tekstovima ili nastupima, uglavnom pridjeljuju oni koji te iste igre uopće ne razumiju, i o njima nisu kvalificirani donositi sudove koliko ni ja o nogometu u drugoj ligi Zimbabvea (ako takva liga uopće postoji).
Nažalost, termin "igrica" širi se hrvatskim jezikom, i onim što se kod nas naziva novinarstvom, a oni koji ga koriste – i za koje sam odmah ustvrdio da o igrama pojma blagoga nemaju – bez srama se razbacuju svojim neznanjem.
Izravni poticaj za ovaj tekst nedavni je članak u Jutarnjem listu o "ovisnosti o računalnim 'igricama'". Vjerojatno je nadležni urednik drugog ili trećeg ešalona, pritisnut zahtjevima da njegovo odjeljenje proizvede nemoguće količine teksta i ispuni normu nezajažljive izdavačke kuće koja gonja papirna izdanja, a po novom i taj vražji web, uhvatio prvu novinarku koja mu je pala pod ruke, i uvalio joj temu: "ajde piši o ovisnosti o igricama!" Jupi, super revijalna tema!
Nije problem kontekst ovisnosti o igrama – osobno, bez problema se pristajem svrstati u tu skupinu ovisnika. Problem je terminologija, i nedotupav pristup tematici.
Igrice dakle! Odakle uopće krenuti? Od Call of Dutya 2, igre na čijem je razvoju 80-ak ljudi u Infinity Wardu intenzivno radilo oko dvije godine, i to iako je u pitanju tek nastavak? Pazite, dvije su godine ti ljudi, koji bi na hrvatskoj sceni činili osrednje poduzeće i bitan "privredni subjekt", najmanje 8 sati dnevno crnčili da proizvedu konačan produkt, u ovom slučaju sadržajem bogato remek djelo, koje se – u verzijama za sve konzole i PC – vjerojatno prodalo u nad-milijunskoj nakladi, i zaradilo ogromne pare, i koje dnevno igra, po mojoj procjeni, više od milijun ljudi. Za nekoga je, to, međutim, "igrica".
Ili War in the Pacific? Enciklopedijska nad-igra, planina nepreglednih podataka i najdetaljnija simulacija ratovanja na strateškoj razini koju je čovjek ikada načinio. Pazite, ne pretjerujem – dobro znam što govorim. War in the Pacific u sebi sadrži više podataka nego čitave biblioteke o ratu. Tko odigra pola simulirane godine u WITP-u, odgovorno tvrdim, o mornaričkim kampanjama zna više od mnogih admirala ovog svijeta, a o povijesti više od mnogih domaćih magistara. Puna kampanja u War in the Pacificu ima preko tisuću poteza simuliranog dnevnog trajanja, a rat je odsimuliran do razine detaljnosti svakog pojedinačnog pilota aviona, svakog uređaja i topovskog zrna. Još jedna – božemeprosti – "igrica".
Možda da uzmemo America's Army, igru u čiji je razvoj američko ministarstvo obrane uložilo silne milijune dolara, i koja se općenito smatra najvjernijim prikazom suvremenog pješačkog ratovanja. Vojske koriste ovu "igricu" za uvježbavanje ljudi za prave borbene zadatke o kojima ovise životi!
Možda Dangerous Waters – simulaciju modernih plovila koja je toliko kompleksna, detaljna i vjerna, da se Internetom šire glasine kako je neke mornarice (da ne kažemo – kineska) masovno kupuju koristeći tajne račune, da bi svoje ljudstvo upoznali s najnovijim dostignućima potencijalnog neprijatelja. U Dangerous Watersu igra se pretvara u podvodni šah, gdje često prvi – a možda i zadnji – torpedo u partiji ispaljujete tek nakon pola sata strpljivog njuškanja oceana sonarima. Šta ćete – još jedna "igrica".
Sve su to, uz stotine drugih, sličnih primjera, kojima vas sada neću gnjaviti, za naše vrle novnare koji se osjećaju kvalificiranim pisati o tome – "igrice", dakle nekakva sitna zabava, na razini igranja kružić-križića pod satom u školi, ili pikanja po mobitelu za vrijeme dosadne vožnje tramvajem. Nešto čime se bave ovisnici, nad čim se zgražamo, što generalno zaglupljuje i od čega su nam djeca nasilna.
Trpim taj ogavan, odbojan izraz godinama, u tišini, ali više ne mogu. U obiteljskom krugu, svojoj djeci dopuštam svakakav rječnik, ali i moj sin Ivar zna da je "igrica" za bilo kakvu aktivnost na računalu – pa i običan Tetris – strogo zabranjen termin. Od malih nogu naučit će dostojno cijeniti možda najbitniju ljudsku djelatnost – igru! Zašto nitko ne govori o "filmićima", "knjižicama" ili "novinicama" kada su u pitanju drugi, često znatno gluplji oblici zabave?
Pod "računalnim igrama" za potrebe ovog teksta ne smatram samo igre na PC-ju, već i one na konzolama. I moderne igračke konzole su, najzad, samo posebno dizajnirana računala. U pitanju je neobično propulzivna djelatnost, koja globalno okreće milijarde, ima specijalizirane sajmove, časopise, bezbrojne web portale. U pitanju je prava industrija, koju, ako radi ničeg drugog, morate priznati radi novca koji se u njoj okreće.
Poznajem brojne igračke fanatike, pa, ako baš hoćete, i ovisnike o igrama – igrama, ne "igricama". Kako već rekoh, nemam nikakvih problema da se i sam svrstam među njih. Bliske mi osobe dobro znaju – o svemu se sa mnom može pregovarati i razgovarati, ali o tome da ću dnevno određen komad vremena posvetiti igranju, uglavnom vrlo kompleksnih igara na računalu – NE!
Ne očekujem od svakoga, pa niti od svakog hrvatskog piskarala, da ovo shvati, razumije, odobrava ili cijeni. Iskreno, baš me briga. Samo neka se onda, pobogu, ostave pisanja o onom što kurca ne kuže. Zanimljivo je kako baš svatko smatra da može ogranizirati talk show, ili napisati tekst o "igricama" – obično ih na mega jadan način dovodeći u vezu s "ovisnošću", "nasiljem" ili "gubitkom vremena". S druge strane, pisati književne kritike neće se usuditi baš svatko, mada – sad ću opaliti još jednu kontroverzu – u djelima pisaca poput Aralice ili Jergovića ima manje umjetničkoga nego u dizajnerskim opusima Sida Meyera, Norma Kogera, Garya Grigsbya, Warrena Spectora ili Petera Molyneauxa (u pitanju su, pogađate, dizajneri "igrica", božepomozi). Ovi prvi dosadni provincijski svadljivci mame neko poštovanje, dok ovi drugi samo gutaju vrijeme naše djece i, ako ćete vjerovati Latinu i ekipi, proizvode nasilnike i sociopate.
Računalne igre svakako i jesu gubitak vremena, nema dvojbe, mada bih volio da mi se taj pojam malo preciznije definira. Je li gledanje nogometnih utakmica talijanske lige manji ili veći gubitak vremena? Što je s gledanjem filmova ili čitanjem knjiga? Sjedenje u restoranu? Sve su to listom manje kreativni, manje interaktivni, a u dobrom dijelu slučajeva i manje poučni načini "gubljenja vremena", ali ih uglavnom nitko ne ismijava, i ne opisuje pežorativnim umanjenicama. I postoji li nešto tako kao "ovisnost o šahu" ili "ovisnost o čitanju knjiga"?
Otkuda je, i zašto, u hrvatski jezik prodro ovaj ogavan, podcjenjujući i bez-mozgovni termin – "igrica"? Temin koji nisam čuo u niti jednom drugom jeziku (u svima se igre zovu jednostavno – igrama). Moje se objašnjenje dotiče goleme stope piratstva kod nas, koja je osobito naglašena, nažalost, baš u igrama. Piratima, i njihovim kupcima, možda se čini da rade manji zločin ako kupuju i prodaju "igrice", za 20 kuna komad, bez obzira što je riječ o proizvodu koji vani košta 40-ak dolara, razvijanom kroz znoj desetina ljudi, i godine rada, i koji će globalno zaraditi desetke, ili stotine milijuna dolara?
Također, obzirom na strahovitu razinu neobrazovanosti oko pitanja računalne i igračke kulture, i kod roditelja i kod djece – vjerujem da mnogi tinejdžeri mogu lakše svojim neinformiranim roditeljima objasniti višesatno sjedenje za računalom ako upotrebe čim pežorativniji i umanjeniji termin. Kao, manje boli ako su to "igrice" a ne igre? Ne znam ljudi, trudim se pronaći objašnjenje...
Najzad, nisu niti sve igre iste. Postoje neke koje su zaista glupe i/ili zaglupljujuće. Osobno najviše mrzim razne borilačke igre, tipa Mortal Kombata ili Tekkena, no smatram se i dovoljno kvalificiranim da ih razlučujem od dubokih, istinski poučnih ili čak umjetničkih naslova dizajnera od kojih sam neke spomenuo usput u tekstu. Konačno, i u književnosti lučimo romane iz Glorije, od Krleže ili Le Carrea. Tko to ne luči, o književnosti uglavnom niti ne piše. Možda piše o "igricama"? Kako primjeri iz našeg novinarstva pokazuju, o ovome može pisati – zaista svatko...
oleg@bmolim bez spamaug.hr
|
sorry ak je vec bilo,
ja sam tek nedavno negdje nabasal na taj text
poz |
